Sjećanja

BORIS PAVLENIĆ (7. prosinca, 1937. – 2. rujna, 2018.)

Čovjek nepresušne energije

Svestranost mu je omogućila da u mjuziklu Jalta, Jalta ostvari jedinstvenu ulogu ruskog sobara u kojoj je bio omiljen, kasnije je postao ruski general.

Piše: Irena Paulus

Moje sjećanje na Borisa Pavlenića seže negdje u početke osamdesetih, kada sam se još kao djevojčica u Komedijinoj predstavi Jalta, Jalta Milana Grgića i Alfija Kabilja divila glumcu i pjevaču u ulozi ruskog sobara Griše. No nije samo izgledao ruski, govorio ruski i pjevao ruski, nego je i plesao ukrajinski kazačok baš onako kako se više

BOŽIDAR SMILJANIĆ (Zagreb, 20. rujna 1936. - Zagreb, 7. travnja 2018.)

Glumac samosvojnog stila

Mi govorimo umjetnim jezikom koji nam je nametnuo gospon apotekar Gaj i taj njegov aspirin od jezika gutamo svakodnevno. … Tako da naši glumci bolje glume na stranom jeziku nego na hrvatskom.

Piše: Nataša Bjelan

Hrvatski kazališni i filmski glumac diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je član ansambla Dramskog kazališta Gavella, gdje su mu važnije uloge: Peter van Daan u Dnevniku Ane Frank, Trepljov u Galebu, Pjerić i Kupido u Skupu i Tireni, Clitandre u Mizantropu, Jugović u Matijašu grabancijašu dijaku. U osječkom HNK-u bio je više

IKA ŠKOMRLJ (Zagreb, 13. srpnja 1932. – Zagreb, 15. listopada 2018.)

Prepoznatljivo svoja

Njezini su kostimi često bili važno uporište vizualnog identiteta predstave, pa i svojevrsna šifra za odgonetanje temeljne ideje na kojoj je počivala predstava.

Piše: Branka Primorac

Ika Škomrlj jedinstvena je figura hrvatskoga glumišta. Otkako se pojavila sa svojim radovima na sceni hrvatskog teatra pedesetih godina 20. stoljeća, njezino je ime bilo nezaobilazno u svijetu kostimografije. Riječ je o umjetnici koja je ostavila osebujan trag u povijesti kazališta i nacionalnoj kulturi, kojoj se društvo odužilo brojnim nagradama za kostime za kazalište, film više

IVO GREGUREVIĆ (Donja Mahala, 7. listopada 1952. – Zagreb, 1. siječnja 2019.)

Snaga osobnosti i karizme

Kao kazališni glumac plijenio je pozornost svaki puta kada bi se pojavio na sceni budući da je u svojim interpretacijama uvijek bio iskren, precizan i dubok.

Piše: Tomislav Kurelec

2019. godina počela je iznimno tužno za naše kazalište, film i televiziju – odlaskom grandioznog umjetnika Ive Gregurevića, čija su ostvarenja premašivala okvire izvanrednog glumačkog umijeća. Često ga se shvaćalo kao svojevrsnog koautora najvećih djela suvremene hrvatske prikazivalačke umjetnosti, jer su i najveći redatelji ponekad mijenjali svoje koncepcije raspravljajući s njim ne samo o njegovim više

MARIJA KOHN (Lopud, 7. kolovoza 1934. – Zagreb, 16. srpnja 2018.)

Ideal glumačkog zanata

„Nikad nisam igrala dame iz Krležinih komada. Nikada ih nisam ni priželjkivala… Svaka čast, meni je to strano. Možda ćete pomisliti da ja nisam dama. Ako sam dama, ja sam dubrovačka dama, nisam zagrebačka, a ja ne bih znala igrati, možda i bih… ja bih se trudila, sigurno.“

Piše Dubravka Lampalov Mićunović

Profesionalni put velike hrvatske glumice Marije Kohn započinje 1956., odmah po završetku Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Nakon Akademije, angažirana je u Zagrebačkome dramskom kazalištu da bi 1982. prešla u samostalne umjetnike. Unutar tih dvadeset i pet godina u matičnom kazalištu ostvaruje velik broj različitih uloga, među kojima se izdvaja kreacija Rože iz Kolarovog više

ZLATKO BOUREK (Požega, 4. rujna 1929. - Zagreb, 11. svibnja 2018.)

Umjetnik izvan okvira

„Nisam lutkar“, odgovorio mi je jednom na tako postavljeno pitanje. A odmah zatim zafrkantski dodao: „Nisam još dotle stigao.“ Upravo kao takav, tobože ne-lutkar, uspio je za lutkarstvo učiniti više od svih drugih lutkara zajedno.

Poljski teatrolog svjetskoga glasa, najveći stručnjak za povijest i teoriju europskoga lutkarstva – akademik Henryk Jurkowski, u nekoliko svojih knjiga spominje Zlatka Boureka. U knjizi engleske lutkarice i autorice Penny Francis, koju je napisala kao sukus svog znanja o lutkarstvu, našao se samo jedan predstavnik hrvatskog lutkarstva – Bourek. Slovenci su ga odlikovali najvećim priznanjem više

VLADO ŠTEFANČIĆ (Vukovar, 12. siječnja 1931. - Zagreb, 29. listopada 2017.)

Nezamjenjivi emotivac

U Štefančićevim predstavama osjećao se zanos, entuzijazam i nevjerojatna energija koji su nosili sve što je postavljao na pozornicu. Štefančić to pripisuje ekipi - ljudima s kojima je radio. On je imao svoje glumce – Sandu Langerholz, Lukreciju Brešković, Richarda Simonellija, Borisa Pavlenić. Štefančić se uspješno borio s ustaljenim mišljenjem da su opereta i mjuzikl umjetnički drugorazredni žanrovi. 

Piše: Irena Paulus

Malo je reći da je Vlado Štefančić bio „otac hrvatskog mjuzikla“ ili „dobri duh kazališta Komedija“. Bio je čovjek koji je 70 godina živio na sceni, za nju i iza nje. Štefančićeve režije pratim svjesno ili nesvjesno od kada sam prvi put zakoračila u auditorij kazališta Komedija. A bilo je to davno, i to upravo više

TONKO LONZA (Zaton, 29. rujna 1930. – 23. prosinca 2018.)

Glumačka snaga i autoritet

Objedinjavao je u svojim ulogama Lonza senzibilne idealiste i opore realiste, stroge patere familiase i sentimentalne gubitnike, gospodu i prosjake, pjesnike i prozaike, a šekspirijansku tragiku spretno je pretakao u krležijansku melankoliju. Najviše je plijenio ulogama u djelima dubrovačkih dramskih klasika Marina Držića i Iva Vojnovića.

Piše Josip Grozdanić

Dok je u rodnom Zatonu pokraj Dubrovnika pohađao osnovnu školu, Antun Tonko Lonza nije ni slutio da mu je suđen glumački kruh sa sedam kora. Tada ga je je učiteljica izbacila iz glumačke podjele jer je u dječjoj predstavi zabunom izgovarao i didaskalije. Ni kao gimnazijalac nije pretpostavljao da će jednog dana biti vrsni karakterni više

GEORGIJ PARO (Čačak, 12. travnja 1934. - Zagreb, 4. svibnja 2018.)

Potpuni stvaralac

Paro sve vidi u prostoru predstave kao osobitom iskustvu i modelu prostora svijeta. U predstavama slijedi mejerholdovski model društveno-kritičkog teatra. Osim što je „hudoženstven“, uključuje i sastavnice kazališta okrutnosti - Uvijek je davao slobodu glumcima i nije se povodio trenutnim kazališnim modama i ispraznostima. Kazalište Georgija Para uvijek je i društveno-kritički prostor gdje je glumac pozvan reći istinu.

piše: Zvonimir Mrkonjić

Georgij Paro je od samih početaka pripadao vrhu kazališnih stvaralaca proteklih pedesetak godina. Jedan je od onih redatelja koji je poštovao slovo i duh dramskoga teksta, no to ga nije sprječavalo u istraživanjima i eksperimentima, pogotovo u ambijentalnom kazalištu. Uvijek je davao slobodu glumcima i nije se povodio trenutnim kazališnim modama i ispraznostima. Njegove kratke više

RELJA BAŠIĆ (Zagreb, 14. veljače 1930. - 7. travnja 2017.)

Neuništivi stvaralac i zanesenjak

Imao je smisao za preciznu i savršeno točnu reakciju, za oblikovanje i tajming komičnih i geg-situacija, za umetanje frivolnih i dvosmislenih detalja te za istinsku glumačku lucidnost i ludizam.

U barem dvjema ulogama u dvama antologijskim hrvatskim filmovima – onoj umjetničkog dizajnera Feđe u remekdjelu Rondo Zvonimira Berkovića i onoj legendarnog gospona Fulira u Tko pjeva zlo ne misli, kakvoćom srodnoj adaptaciji novele Dnevnik malog Perice Vjekoslava Majera u režiji Kreše Golika, teško je pa i nemoguće zamisliti bilo kojeg glumca osim Relje Bašića. više