U barem dvjema ulogama u dvama antologijskim hrvatskim filmovima – onoj umjetničkog dizajnera Feđe u remekdjelu Rondo Zvonimira Berkovića i onoj legendarnog gospona Fulira u Tko pjeva zlo ne misli, kakvoćom srodnoj adaptaciji novele Dnevnik malog Perice Vjekoslava Majera u režiji Kreše Golika, teško je pa i nemoguće zamisliti bilo kojeg glumca osim Relje Bašića. On je savršen kao hladni i na prvi pogled bezosjećajni primijenjeni umjetnik otuđen od svoje emotivne i naglašeno senzualne mlade supruge u Rondu, baš kao što je idealan tumač uloge izuzetno elegantnog, šarmantnog i slatkorječivog zavodnika gospođe Ane Šafranek u Golikovu filmu. Jer, dok u liku pasioniranog šahista Feđe koji u zavodničkoj partiji s profinjenim sucem Mladenom gubi suprugu, u metaforičkom ali i stvarnom smislu, Zlatnom Arenom nagrađen Bašić iznimno precizno i s izrazitim osjećajem za suptilnost i iznijansiranost lika dočarava egoističnog, hladnog i distanciranog zagrebačkog intelektualca, ljepoduha i ljubitelja formalnog sklada koji s razvidnim prezirom gleda na (sve?) ljude u svojoj okolini i koji naizgled odveć lako prelazi preko gubitka supruge.

Berković tu otvara brojna pitanja, među ostalim i ona smatra li Feđa uistinu Nedu osobom inferiornom sebi, između ostalog i stoga što je žena, odnosno plijen u šahovskoj partiji dvojice lovaca, te drži li ju tek još jednim dosadnim i zamornim umjetničkim djelom nalik onima koja vise na zidovima uvijek prigušeno osvijetljena i ugođajem tjeskobna stana, za uređenje čijih je interijera zaslužan Miljenko Stančić. Upravo zahvaljujući Bašićevu glumačkom umijeću Feđa biva dijelom enigmatičan i ne do kraja uhvatljiv lik; upravo onakav kakve je naglašeno urban, inteligentan i karizmatičan glumac sjajno utjelovljivao tijekom čitave karijere, podjednako na „daskama koje život znače” kao i na filmskom setu.Posve je logično da je Bašić, kao sin skladatelja i dirigenta Ive Prišlina i glazbene pedagoginje i pijanistice Elly Bašić, te kao posvojeni sin dirigenta Mladena Bašića, rano stekao ne samo glazbenu naobrazbu nego i estetski i općenito umjetnički senzibilitet koji će odigrati vrlo važnu ulogu u formiranju njegove artističke osobnosti.

Zbog nemirna duha nije maturirao na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji nego na Pomorskom tehnikumu u Bakru, da bi nakon studija ekonomije, bavljenja novinarstvom i muziciranja na kontrabasu kao prvi Zagrepčanin upisao studij glume te na Kazališnoj akademiji diplomirao u klasi dr. Branka Gavelle. Još kao student počeo je glumiti u okrilju dramskog ansambla HNK, na inicijativu ravnatelja Drame Bojana Stupice, a kako se obično kaže – „sve ostalo je povijest”. Povijest jedne impresivne karijere koja je hrvatski teatar obilježila podjednako markantno kao i hrvatski film, karijere koja je s nesmanjenim žarom trajala dulje od pola stoljeća i tijekom koje je Bašić nezanemarivim udjelom pridonio sjajnim pa i antologijskim redateljskim projektima ne samo Gavelle i Stupice, kod kojeg je na drugoj godini studija u Svetoj Ivani Georgea Bernarda Shawa tumačio Gillesa Rainsa, nego i Georgija Para, Vlade Habuneka, Božidara Violića, Koste Spaića, Joška Juvančića i ostalih teatarskih velikana.

Stvaralac iznimne histrionske snage, energičnosti i uvjerljivosti, koji je još sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća rekao da je najgore od svega biti prosječan, tvrdeći da svaki prosječan glumac u svakoj predstavi osjeća svoju prosječnost koja može biti i jest veliki teret, te koji je upravo zbog težine i odgovornosti glumačkog posla isprva odbijao postati glumcem, stalni član Drame zagrebačkog HNK ostao je do 1968., promećući se u umijećem impresivnog umjetnika i vječnog glumačkog mladića kojeg je neprestano pogonila histrionska energija dvadesetogodišnjaka. U tom je razdoblju ostvario zapažene role, među ostalim u Brechtovu Kavkaskom krugu kredom, Krležinim Gospodi Glembajevima i Ledi, Shakespeareovoj Mjeri za mjeru, Goldonijevu Velikom smiješnom ratu, u Tko se boji Virginije Woolf Edwarda Albeeja i Šenoinoj Ljubici. Kada je prešao u slobodne dramske umjetnike i kazališne redatelje, posvetio se glumi u predstavama i režiranju istih na daskama Teatra &TD (Ljubaf  Murrayja Schisgala u režiji Bojana Stupice, Jedan dan u smrti male Joe P. Nicholsa u vlastitoj režiji i Stara vremena Harolda Pintera, također u vlastitoj režiji) i Komedije (Crna komedija Petera Shafera, Obećanja, obećanja Neila Simona i Burta Bacharacha i također Simonov Hotel Plaza, sve u vlastitoj režiji).

Naposljetku je 1974. godine utemeljio Teatar u gostima, putujuću kazališnu družinu kojom je obišao čitavu nekadašnju Jugoslaviju i dio Europe, te čije su predstave dosezale visoke gledanosti i velike popularnosti. Glumački dar, zaigranost i iskričavi duh Relje Bašića tu su došli ponajviše do izražaja – od likova Kušanova Čaruge i Čehovljeva Astrova u Ujaku Vanji, preko Predsjednika u Kunderinoj Ševi i Billa u Trgovcu kišom Richarda N. Nasha, do Ferdinanda u Faydeauovu Gosponu lovcu i Jerryja u Prijevari Harolda Pintera. U Teatru u gostima Bašić je pronašao idealnu kreativnu nišu u kazališnom djelovanju, i kao glumac i kao redatelj, jer su na gostujućim daskama TUG-a do izražaja dolazili njegov smisao za preciznu i savršeno točnu reakciju, za oblikovanje i tajming komičnih i geg-situacija, za umetanje frivolnih i dvosmislenih detalja te za istinsku glumačku lucidnost i ludizam koji može demonstrirati samo onaj tko istinski, strastveno i duboko živi (za) umjetnost i vjeruje u nju.      

U srednjim pa i kasnijim godinama ostavši podjednak zanesenjak i entuzijast kao na početku glumačke karijere, Bašić je iskru mladosti i kreativnosti neprekidno njegovao tijekom tri desetljeća kao pokretač i voditelj TUG-a, u kojem je pozornice dijelio s velikankama i velikanima poput Ane Karić, Fabijana Šovagovića, Pere Kvrgića, Ive Serdara, Vanje Dracha, Zdravke Krstulović, Marije Kohn, Franje Majetića, Borisa Buzančića i ostalih. Pritom su svi bili uigrana ekipa, pa je na gostovanjima primjerice Zdravka Krstulović bila zadužena za pranje i peglanje kostima, Fabijan Šovagović kao stolar-hobist postavljao je pozornice i scenografije, Franjo Majetić obavljao poslove rekvizitera a Vanja Drach skrbio o razglasu, dok su svi po mjestima u kojima su se predstave održavale lijepili plakate.

Tijekom tri desetljeća postojanja i neumornog djelovanja TUG je održao sveukupno 4213 izvedbi, od čega u domovini 3741, zbog iskazanog afiniteta publike na repertoar ponajviše uvrštavajući anglosaksonske komedije, lepršava, dinamična i elementima screwballa prožeta djela s dominantnim osloncem na komediju karaktera i situacije. No bilo je tu mjesta i za duhu anglosaksonskog humora bliske razigrane komedije Milana Grgića (Juhica, Sarmica), za uprizorenja Ljubavi na prvi pogled Fadila Hadžića, Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića i Kočićeva Jazavca pred sudom, ali i za Art Yasmine Reze, Klopku Ire Levina, kao i za predstavnika afirmativne američke drame Herba Gardnera i njegov komad Nisam ja Rappaport.

Bašić je na filmu debitirao u sporednoj roli Bartola u glasovitu Belanovu Koncertu, a karijeru filmskog glumca, dominantno negativca, razvijao je kontinuirano kroz manje ili veće uloge u Bauerovim Milionima na otoku i Opsadi Branka Marjanovića, preko niza inozemnih projekata i međunarodnih produkcija u kojima je angažmane dobivao zbog svojih prirodnih i nenametljivih gospodskih manira te odličnog znanja i izgovora stranih jezika (njemački, francuski, engleski, talijanski i slovenski), do brojnih TV-drama snimljenih tijekom 60-ih i 70-ih godina te ratnih filmova u kojima je besprijekorno utjelovljivao ambivalentne i prijetvorne tipove za koje gledatelji dobrim dijelom nisu mogli biti sigurni jesu li pozitivci ili negativci, da bi se u pravilu razotkrili kao potonji. U skladu s tada dominantnim ideološkim narativom, urbani, elegantni i obrazovani ljudi bili su praktički a priori sumnjivi, a Bašiću su takve role ležale kao salivene. Na neki način u ulozi gospona Fulira u Tko pjeva zlo ne misli kao da je (auto)ironizirao takav svoj glumački habitus, a to je napravio dojmljivo i s osjećajem za mjeru, kod gledatelja izazivajući empatiju unatoč razvidnim ili tek naslućivanim negativnim osobinama lika. Napokon, Relja Bašić je prema vlastitim riječima bio introvert i tremaš koji se vješto skrivao iza maske ekstroverta, šarmera i kozera, toliko vješto da je sve uspio uvjeriti da je i u životu, kao na pozornici, duhoviti i šarmantni zabavljač.

© Josip Grozdanić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. listopada 2020.