Piše: Irena Paulus

Malo je reći da je Vlado Štefančić bio „otac hrvatskog mjuzikla“ ili „dobri duh kazališta Komedija“. Bio je čovjek koji je 70 godina živio na sceni, za nju i iza nje. Štefančićeve režije pratim svjesno ili nesvjesno od kada sam prvi put zakoračila u auditorij kazališta Komedija. A bilo je to davno, i to upravo u vrijeme Komedijinog zlatnog doba, vrijeme u kojemu je to kazalište vodio upravo Vlado Štefančić.

Premda se nikad nismo upoznali, bilo mi je sasvim jasno da dijelimo istu strast – ljubav prema mjuziklima, operetama, rock-operama i uopće glazbeno-scenskim predstavama. Štefančić je kasnije objašnjavao kako operetu u početku nije volio jer mu se nisu dopadali nelogični prijelazi s govorenih na pjevane brojeve. Ipak, opereta ga je istodobno privlačila na neobjašnjiv način pa je naposljetku, već kao glumac, počeo popravljati nelogičnosti, glancati prijelaze s govora na pjevanje (i natrag), pokušavajući ih učiniti što manje primjetnima. Baš onako kako se radilo na Broadwayu, ali kako se definitivno nije radilo u Zagrebu u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Štefančić se tada morao boriti s ustaljenim mišljenjem da su opereta i mjuzikl drugorazredni žanrovi, te da im se ne može (a možda i ne smije) pristupati ozbiljno kao što se pristupa elitnom žanru opere ili dramske predstave. Osjećala se ta borba u njegovim predstavama, ali osjećao se i zanos, entuzijazam i nevjerojatna energija koji su nosili sve što je postavljao na pozornicu. Štefančić to pripisuje ekipi – ljudima s kojima je radio. Poput nekih velikana američkog mjuzikla, i on je imao svoje glumce – Sandu Langerholz, Lukreciju Brešković, Richarda Simonellija, Borisa Pavlenića… Bez njih, tvrdio je Štefančić, ne bi bilo Zagrebačke škole mjuzikla, čijim se osnivačem smatra upravo on. A on je zapravo bio vrlo jednostavan čovjek.

Bio toliko velik i toliko nezamjenjiv da se njegov dodir uvijek zamjećivao, čak i ako (još) niste pročitali njegovo ime u programu najnovije Komedijine predstave. Teško je sjećanje na njega započeti nabrajanjem bezbrojnih kazališnih predstava, radijskih i televizijskih emisija kojima je bio autor ili u kojima je glumio; nepriličnim se čini pisati gdje je sve radio, koje je nagrade dobio, jer bi isuviše nalikovalo zbirci podataka – dosadnoj knjizi koju nitko ne želi čitati. A njegov je život bio daleko od toga – bio je napet i uzbudljiv.

U razgovoru s Hrvojem Ivankovićem, Štefančić je otkrio neke detalje – primjerice, kako je kao ravnatelj Kazališta Komedija planski postavljao na scenu neke od najboljih svjetskih mjuzikla – poput američkih mjuzikla Čovjek iz Manche Dalea Wassermana (glazbena drama), Mitcha Leigha (glazba) i Joea Dariona (tekst) te Guslač na krovu Jerryja Bocka (glazba), Sheldona Harnicka (stihovi) i Josepha Steina (tekst). Zatim je počeo pripremati teren za stvaranje domaćeg mjuzikla. „Dok smo se tako potkivali i stvarali ekipu“, pričao je, „istovremeno smo razgovarali s domaćim autorima – ne samo s Grgićem i Kabiljom, nego s više ekipa. No Grgić i Kabiljo su najbolje reagirali i tako su napravili prvi, mi ga zovemo “predmjuzikl”, Velika trka, a nakon toga stvaraju mjuzikl Jalta, Jalta.“

To je bio tek početak. Oduševila sam se stranim rock-operama, počevši od Isus Krist Superstar Andrewa Lloyda Webbera i Tima Ricea, preko Kose Jeromea Ragnija i Jamesa Radoa, pa do Grgićeve i Kabiljeve Jalte, Jalte, Jusićevog Dunda Maroja te Krajačevog, Metikoševog i Prohaskinog Gubec-bega. Evo, počela sam nabrajati, makar to nisam željela… Prelistala sam neke svoje stare kritike i prikaze kako bih se podsjetila na Štefančićeve režije, no nisam morala: što god je radio, Štefančić je u toj predstavi ostavljao prepoznatljiv trag. Tako je svoj otisak ostavio i u obnovljenoj verziji Čovjeka iz Manche (koju je, inače, na pozornicu postavio HNK Osijek 2002. godine), pa sam za časopis Vijenac početkom 2000.-ih napisala i ovako nešto: „Možda neće iznenaditi da je mjuzikl režirao Vlado Štefančić, dobri duh zagrebačke ‘Komedije’, naročito njezinog glazbenoscenskog dijela. Činjenica da je Štefančić Čovjeka iz Manche režirao i 1971. godine, samo je bila garancija da će mjuzikl imati svoj zaokruženi oblik, ali i da će se u nekim redateljskim potezima moći prepoznati stil, kao i ljubav prema mjuziklima.“

Našla sam i prikaze u kojima sam se ljutila na redatelje obnovljenih mjuzikla i rock-opera koji nisu bili dorasli Štefančićevoj upečatljivoj režiji. Istodobno, uživala sam u izvedbama rock-opere Jesus Christ Superstar i u genijalnoj odluci redatelja koji je u uhodanu i uigranu ekipu počeo uvoditi nove, mlade pjevače, svježih glasova i drugačijih glumačkih i pjevačkih finti. To se nastavilo i s Kosom, kojom je započeo tradiciju mjuzikla na vodi na Jarunskom jezeru.

Nevjerojatno koliko je ideja imao i koliku energiju! A bio je samo – čovjek. Mogli bismo reći običan, jer njegove su riječi – riječi nekog od nas. Da se to zaključi, bilo je dovoljno progovoriti s njim koju, a ako niste imali priliku za to, još se uvijek može osjetiti kako je razmišljao, zahvaljujući monografiji Zabavljač koju je objavio 2007. godine u nakladi biblioteke Prometej.

O njoj je napisao sljedeće: „Ispričavam se na smetnji, ali htio bih vas zamoliti, upozoriti, ako ste slučajno dobili ovu knjigu, ili je ne daj Bože kupili, još uvijek je možete vratiti ili, ako ste baš dobrica, staviti je lijepo na policu, uvez je prilično dekorativan. A počelo je, zapravo, sasvim bezazleno. Ovo sam ljeto odlučio ostati u Zagrebu. Zagreb ljeti… Divota. Nema prometa, ljudi… Zrinjevac, bazen… Spavaš dokle hoćeš. A, je! Staračko buđenje već negdje oko šest sati. Obećao sam napraviti reda i tu nekakvu inventuru. Normalni ljudi to rade na kraju godine, a meni je kraj… sedamdeset pete. Tijekom dva stoljeća nakupila se oko mene impozantna gomila papira, knjiga, tekstova, skečeva, scenarija, nota, fotografija i tome pripadajuća prašina. Nagovorili su me da usput napravim popis, možda i kompjuterski zapis. Zašto ne? Ili, recimo, neku biografiju.“

Napisao je to Štefančić i dodao ponešto o vlastitom zanimanju, reflektirajući, poput jeke, neka kritičarska razmišljanja: „Patetično, smiješno, staromodno? Možda! Oprostite, ali to je moj život. Vidim vam po facama da to moram pojasniti. Emotivac sam i sve što sam proživio i odradio bila je emocija. Često se riječ emotivac izjednačavalo s naivac, primitivac. Dok se netko nije sjetio sve to malo dublje proučiti… I, rodila se nova kategorija: emocionalna inteligencija.“

Jednostavno, nije se dao. A njegove su predstave bile daleko od staromodnih, to zna svatko tko ih je gledao. One su, u pravom smislu riječi, ono što bi Amerikanci nazvali legacy – ostavština, baština koja kvalitetom nadmašuje ono što je bilo i što jest i koja će sigurno utjecati na generacije koje dolaze. Kao da je još uvijek s nama.

© Irena Paulus, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. listopada 2020.