Piše Josip Grozdanić

Dok je u rodnom Zatonu pokraj Dubrovnika pohađao osnovnu školu, Antun Tonko Lonza nije ni slutio da mu je suđen glumački kruh sa sedam kora. Tada ga je je učiteljica izbacila iz glumačke podjele jer je u dječjoj predstavi zabunom izgovarao i didaskalije. Ni kao gimnazijalac nije pretpostavljao da će jednog dana biti vrsni karakterni glumac, jedan od najboljih u hrvatskom glumištu uopće, makar je tada, kako kaže, prvenstveno iz vlastitog zadovoljstva tumačio Pometa u Dundu Maroju. U tim godinama više su ga privlačile prirodne znanosti i tehnologija, fizika i kemija, te je vođen maštarijom kako će jednog dana biti novi Tesla upisao studij strojarstva, da bi samo zahvaljujući nedovoljno dobrom znanju matematike stečenom u dubrovačkoj gimnaziji naposljetku na posljednjem roku prijemnih ispita pristupio prijemnom za Akademiju, vođen i uvjeravanjem svoje okoline da je nadaren za glumu. No glede toga bio je skeptik, nije vjerovao u uspjeh te se nije posebno pripremao nego je izveo samo ono što je odranije znao napamet – prvo pjevanje Kovačićeve Jame, Pometove replike iz Dunda Maroja i pjesmu O klasje moje Alekse Šantića. Svojim izvedbama nije bio osobito zadovoljan, nije vjerovao da je prošao, pa nije ni kanio upisati Akademiju, sve dok nije čuo svađu Branka Gavelle i tadašnjeg intendanta HNK Marijana Matkovića te shvatio da se svađaju upravo oko njega – „najtalentiranijeg kandidata” koji „još nije zreo” i „mora studirati”.

Kako se obično kaže, sve ostalo je povijest. U ovom slučaju povijest izgradnje glumačke legende, koju je kao pedagog i redatelj presudno oblikovao Branko Gavella. Zahvaljujući njemu Lonza je razvio strogost, disciplinu i temeljitost u detaljnom elaboriranju uloga, u vještu prilagođavanju različitim stilovima te dramskim i redateljskim pristupima, u gdjekad spretnu umetanju poželjne karikaturalnosti, u usklađivanju glasovnih izvedbi i akcentuacija s gestama i grimasama, a sve s ciljem što slojevitijeg i sugestivnijeg karakterno-psihološkog oblikovanja likova, u minucioznu iznošenju suprotnosti, opreka i dvojbi likova koje je tumačio, u postizanju ravnovjesja dostojanstva i komičnosti, mudrosti i suptilnosti, senzibiliteta i po potrebi parsiflaže, nikad ne bivajući patetičnim. Kroz sve to Lonza je i na filmu i na TV-u – u medijima u kojima je tijekom pola stoljeća i po vlastitu izboru ostao nedostatno iskorišten, glumački rastao i razvijao se te sazrio u veličanstvena karakternog glumca impresivne glumačke pojave i glasa.

Objedinjavao je u svojim ulogama Lonza senzibilne idealiste i opore realiste, stroge patere familiase i sentimentalne gubitnike, gospodu i prosjake, pjesnike i prozaike, a šekspirijansku tragiku spretno je pretakao u krležijansku melankoliju i tragiku, u molijerovsku satiru i društvenu (tragi)komediju, u čehovljevsku rezignaciju i očaj, u ibsenovsku oporost, u fejdoovsku malograđansku komiku i u sve nezaboravne glumačke kreacije koje je realizirao tijekom duga i bogata života. Unatoč spomenutoj nedovoljnoj iskorištenosti svakako i na filmu – od male debitantske uloge u drami Vrata ostaju otvorena Františeka Čapa iz 1959. preko sjajnog Hadžićeva Lova na jelene i impresivnog Timona Tomislava Radića, potom uloge dekadentnog glavnog urednika u također Hadžićevu Novinaru, sve do amblematskog Ignjata Glembaya u Vrdoljakovim Glembajevima, galerista Ambroisea Vollarda u Bulajićevu Donatoru, Teodora u Berkovićevoj Kontesi Dori i pretposljednje filmske role – one glembajevski modeliranog patrijarha Paška u Kenjcu Antonija Nuića. Ako ne u svim, a ono svakako u najuspjelijim Lonzinim rolama bilo je ponešto od glembajevskog (tragičnog) dostojanstva, od odbijanja suočavanja s činjenicama i sa stvarnošću, od plemenite nadmoći i dekadentnog gubitništva.

Piše Davor Mojaš

Velikan hrvatskog glumišta Tonko Lonza ostvario je impresivnu kazališnu karijeru, a njegove uloge, strast kojom je udahnjivao svoju glumačku osobnost i  izvrsnost, osigurali su mu izdvojeno mjesto u suvremenom hrvatskom glumištu. Prva kazališna iskušenja Lonza je prošao kao dubrovački gimnazijalac i član Omladinsko kulturno-umjetničkog društva Marin Držić. Završio je Akademiju dramskih umjetnosti  (1955.) i vrlo brzo se upisao u galeriju važnih protagonista hrvatskog glumišta. Već 1953. obilježio je Dubrovačke ljetne igare igrajući Rosencrantza u Shakespeareovom Hamletu i Marija pl. Tudizića u Vojnovićevoj  Dubrovačkoj trilogiji ali i Oresta u Goetheovoj Ifigeniji na Tauridi u režiji Branka Gavelle. Marija Crnobori opisuje svoga partnera tog davnog dubrovačkog ljeta: „Bio je skladan i likom i tonom. Slušala sam ga: u Tonkovom glasu šumi more, čuje se i zvuk kamena, šapuće omorika, a u oku gori vječno svjetlo. Skladan rastom i stasom, i zato je morao biti glumac“.  

Svojim umjetničkim i pedagoškim radom Tonko Lonza upisao je važne stranice hrvatskog glumišta od 1953. do 1968. u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, od 1968. do 1978. u HNK-u u Zagrebu ali i u Teatru &TD, Teatru u gostima, HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, Glumačkoj družini Histrion, Kazalištu Talija i Kazalištu Mala scena. Igrao je u predstavama redateljskih autoriteta kao što su: Branko Gavella, Kosta Spaić, Dino Radojević, Georgij Paro, Božidar Violić, Vlado Habunek, Ivica Kunčević, Joško Juvančić i drugi. Nije susprezao od glumačkih iskoraka kao što je bila lutkarska predstava Isaaca i Boreka Orlando maleroso u kojoj je bio Dugi Nos i Orlando.Kazališna kritika posebno je hvalila njegova tumačenja Križoveca u Krležinoj drami U agoniji, Ignjata Glembaja u Gospodi Glembajevima, Hasanage u Ogrizovićevoj Hasanaginici ili Edipa u Sofoklovom Kralju Edipu, Macbetha u Shakespeareovom Macbethu i mnogim drugim kreacijama.

Posebno poglavlje u teatropisu Tonka Lonze imaju Dubrovačke ljetne igre na kojima je od 1953. do 2010. godine ostvario trideset zapaženih uloga. Debitirao je kao Goetheov Orest pa nastavio slijed uloga kao Shakespeareov Oberon, Corneillev Rodrigo, Držićev Ljubmir, Calderonov Pedro Crespo, Shakespeareov Brut i Macbeth i Capuletti i Prvi glumac. Bio je Aretej u Krležinoj drami u antologijskoj režiji Georgija Para. Najviše je plijenio ulogama u djelima dubrovačkih dramskih klasika Marina Držića i Iva Vojnovića. Svoj najautentičniji glumački obol dao je u liku Gospara Lukše iz Vojnovićeve Dubrovačke trilogije. Njegova glumačka majstorija iz 1999. i 2009. (režija Joško Juvančić), uz onu raniju u Kunčevićevoj režiji 1982. u HNK-u u Zagrebu, ostala je zabilježena i izdvojena u festivalskoj kronologiji. Još će ljetima dubrovačkim otvorenim scenskim prostorima, poljanama, tvrđavama i palačama biti prisutan dubok i topao, dozivajući glas Tonka Lonze.

U tom spomenarskom plovu susretat će nas upozoravajući i opominjući Negromantov prolog Dugog Nosa, ali i čitavo sazviježđe višeznačnih Orsatovih molbi, uzdaha, zagovora i poziva: „Dubrovnik plovi! Dubrovnik ište pustu hrid da skrije slobodu!“. I, kada umorni od uspomena i albumskih listanja klonemo, ohrabrit će nas ona čuvena oproštajna rečenica Gospara Lukše: „A sad, homo spat!“. Na taraci – onoj kazališnoj na kojoj je bio, i onoj nebeskoj sa koje nas prati Tonko Lonza.

© Josip Grozdanić; Davor Mojaš, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. studenog 2020.