Piše: Branka Primorac

Ika Škomrlj jedinstvena je figura hrvatskoga glumišta. Otkako se pojavila sa svojim radovima na sceni hrvatskog teatra pedesetih godina 20. stoljeća, njezino je ime bilo nezaobilazno u svijetu kostimografije. Riječ je o umjetnici koja je ostavila osebujan trag u povijesti kazališta i nacionalnoj kulturi, kojoj se društvo odužilo brojnim nagradama za kostime za kazalište, film i televiziju, pa i onim najvišima, za životno djelo – Nagradom Vladimir Nazor i Nagradom ULPUH-a. Valja tome pribrojiti i raskošnu monografiju Prepoznatljivo svoja – kostimografkinja Ika Škomrlj (2014.) urednice Ivane Bakal i autorice teatrologinje Martine Petranović, koja piše za Iku Škomrlj: „Njezini su kostimi često bili važno uporište vizualnog identiteta predstave, pa i svojevrsna šifra za odgonetanje temeljne ideje na kojoj je počivala predstava. Kostimima Ike Škomrlj kritika je katkada bila opčinjena, katkada razočarana, no gotovo nikada ravnodušna.“ Zaslužila je takav spomenik, podsjetnik na veliko djelo, svojevrsni udžbenik novim generacijama u istom poslu.

Tijekom šezdeset godina odjenula je – ne zna se točno – petsto, možda šesto tumača uloga iz druge polovice 20. stoljeća. Njezina je imaginacija i energija u tom poslu bila nepresušna. U godini kad je predstavljena knjiga o njezinu radu bile su joj osamdeset i dvije godine, no i to je ljeto na Opatovini radila za Histrione. U intervjuu Ani Lendvaj otkrila je da je jedne godine bila kostimografkinja u trinaest predstava: „Sad više to ne bih mogla. No, htjeli su me. Veseljak sam, ne obesim se kad treba zapeti.“

Završila je Odsjek scenografije na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1956.). Ika, odmilja Ajki pa i Ajkula, otvara dušu novinarki i sažima svoj život u nekoliko rečenica: „Svjesno sam odabrala kostimografiju, znala sam da je to moj život i nije mi žao. Iako danas više gledam malu decu i životinje i žao mi je da to nisam imala. Ali po cijele sam dane bila u kazalištu, radila i učila mlade kostimografkinje Doris Krstić, Danicu Dedijer, Dženi Pecotić, Katarinu Galić…“ A novinarka, likovna kritičarka, o njoj piše: „Ajki nije padalo na pamet raditi kostime na površan način kojem je jedini princip da lik odjene u modu onog razdoblja u kojem lik živi. Bila bi to samo modna odjeća, a ne kostim s dušom rasne kostimografkinje.“ Ika je bila poznata po tome što moda u njezinoj glavi nije imala mjesta.

Škomrlj je ostvarila velik broj antologijskih kostimografija, npr. za operu Nikola Šubić Zrinjski u Spaićevoj i u Habunekovoj, odnosno Dolenčićevoj režiji, za rock-operu Guber-beg, balete Labuđe jezero, Orašar – da ne nabrajamo dalje. 2004 za balet Orašar, Ika Škomrlj i Diana Kosec-Bourek izradile su tada po originalnim nacrtima i citatima Lea Beija 220 kostima, a ta je verzija baleta na glazbu Čajkovskog proglašena draguljem i najbajkovitijom od svih ostalih. Nije stoga neobično da su na izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt 2016. o fascinantnom Orašaru središnji i najdojmljiviji izlošci upravo kostimi Ike Škomrlj iz 2004.

Pravu Ajki dijelom ocrtava posveta koju je na internetu napisala balerina i koreografkinja Ljiljana Gvozdenović o zadnjoj zajedničkoj suradnji i ujedno zadnjem baletu na kojem je Ika Škomrlj radila prije smrti. Bio je to Neostvareni susret za HNK Split. „Naši dogovori oko svakog detalja, njezin šarmantni tavan i glazba Čajkovskog, poneko suprotstavljanje ideja, a zatim prva izvedba na otvorenom prostoru čarobnog Sustipana. Ipak bez Ajki. Nije voljela putovati, predstavu je pogledala na snimci. Kad mi je pokazala prve skice, kratko je komentirala, Čajkovskog sam ti namjerno tak skromno oblekla, njega niš ne treba rihtati. Stavila je tako kao obično svaku stvar na svoje mjesto.“

Lijepe riječi navodi i Janko Heidl o Pepeljugi i Ikinu doprinosu premijeri u zagrebačkom Kazalištu Trešnja: „Efektni i funkcionalni kostimi Ike Škomrlj jednostavni su, ali ne i skromni, začudni, a nenametljivo, maštovito-ekstravagantni, ali ne i napadni“. Uvijek tako dobra, nije bez razloga bila crvenokosa. No, u poslu nije voljela crveno pa je za kapu za svečanu vojnu odoru Hrvatske vojske odabrala plavu boju. Predsjednik Tuđman tražio je crvenu, tvrdeći da je hrvatska boja povijesno crvena. Nerado je popustila „sva u strahu“, rekla je u jednom intervjuu, a složila se i priznala da je bio u pravu. U to vrijeme razmišljala je o napuštanju kazališta jer joj je nuđeno da radi u povijesnom institutu. Ali, institut nikad nije osnovan.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. studenog 2020.