Piše Dubravka Lampalov Mićunović

Profesionalni put velike hrvatske glumice Marije Kohn započinje 1956., odmah po završetku Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Nakon Akademije, angažirana je u Zagrebačkome dramskom kazalištu da bi 1982. prešla u samostalne umjetnike. Unutar tih dvadeset i pet godina u matičnom kazalištu ostvaruje velik broj različitih uloga, među kojima se izdvaja kreacija Rože iz Kolarovog Svoga tela gospodar, uloga kojom je unijela duboku tragikomičnu osjećajnost naglašenu dotjeranim kajkavskim izričajem te je nagrađena Sterijinom nagradom za glumu 1957.

„Roža, zrela žena teške sudbine. Nakon nje, sve su se moje uloge nekako u tome vrtjele. Bila sam  nekako fizički obilježena, u mnogim tim ulogama koje su govorile o malo pomaknutim, ustvari ružnim, hendikepiranim ženama, i fizički i psihički, koje baš zbog toga nisu bile privlačne muškarcima. A ja mislim da je svaka žena zapravo lijepa, svaki je čovjek lijep, samo ovisi što izlazi iz njegove nutrine. Uvijek kažem: Nemoj nikada posebno htjeti neku ulogu, nego zavoli onu koju ti dodijele!“, govorila je Marija Kohn, četrdeset godina nakon svoje Rože.

Slavko Kolar u pismu Mariji Kohn iz 1957. napisao je: „Vaša kreacija Rože bila je i za samog autora otkriće i divno iznenađenje. Jer nisam mogao ni pomisliti da bi ijedna od naših glumica znala stvoriti tako adekvatan lik. “

Marija Kohn bila je naša daleko najnagrađivanija glumica – dobila je blizu pedeset nagrada, a sve je počelo osvojenom Zlatnom palmom u Parmi na festivalu studentskih kazališta, kad je igrala u Dugom putovanju u noć Tennesseeja Williamsa. Osim po ulozi Rože, teatrologija i publika zauvijek će je pamtiti po maestralnoj ulozi Erminije u adaptiranom romanu Slobodana Novaka Mirisi, zlato i tamjan u režiji Boška Violića. Erminija ostaje zabilježena kao najzrelije i najzahtjevnije glumačko ostvarenje Marije Kohn: „Predstava se pamti po Mariji Kohn koja je dramski najzanimljiviji lik Erminije iznijela s iznimnom sugestivnošću, plastično ostvarivši lik tipične otočne sulude stare cure, obol jednog redikulskog bića, koje je svugdje nazočno i svugdje zabada nos.“

Mirisi, zlato i tamjan igrali su na pozornici &TD-a više od 20 godina. Još jedna uloga s pozornice &TD-a je Lousie Rafi iz 1974. u režiji Koste Spaića u komadu More Edwarda Bonda, o kojoj je Anatolij Kudrjavcev zabilježio: „U izvanrednom glumačkom sastavu bez slabih mjesta, profesionalne ozbiljnosti dostojne poštovanja i divljenja, odskakala je Marija Kohn (Lousie Rafi) koja je potvrdila sposobnost profinjenog nijansiranja i dominirala divnom dosljednošću što je temelj stvaranja nezaboravnih scenskih likova.“

„Nikad nisam igrala dame iz Krležinih komada. Nikada ih nisam ni priželjkivala… Svaka čast, meni je to strano. Možda ćete pomisliti da ja nisam dama. Ako sam dama, ja sam dubrovačka dama, nisam zagrebačka, a ja ne bih znala igrati, možda i bih… ja bih se trudila, sigurno.“, govorila je Marija Kohn o najpoželjnijim salonskim ženskim ulogama iz hrvatske dramske baštine – o Lauri, Klari, Barunici Castelli Glembay, prema kojima se prečesto i najčešće pogrešno određivala glumačka veličina i status glumačke prvakinje. Ali u Vučjaku ipak je igrala Evu: „Igrala sam Evu u Vučjaku, a ona baš i nije bila neka dama. Krleža je bio jako protiv kad je saznao da ja igram Evu. Smatrao je da ta uloga nije za mene, kao što i nije. Često je dolazio na probe. Na kraju, nakon njegove pobune protiv toga da ja igram Evu, dobila sam od njega veliki buket cvijeća s ceduljom na kojoj je pisalo: Čestitam Mariji Kohn za ulogu Eve koja je stigla ravno iz japanske lupanare.“ Za Evu dobila je Nagradu grada Zagreba 1977.

Dubrovačka dama, dramska umjetnica Marija Kohn u svojem je gradu na Ljetnim igrama igrala u Vojnovićevnoj Dubrovačkoj trilogiji, Maškaratama ispod kuplja, Jelu iz monodramske adaptacije Vojnovićeva Ekvinocija, Pavlu u Sutonu, Idu pa onda Gospođu Maru u Na taraci, Omakalu u Držićevu Plakiru, Petrunjelu u Dundu Maroju, u Skupu – najprije Dobru a onda Varivu, pa Babu u mjuziklu Dundo Maroje. Kazališna kritika bilježi da je neizreciv luk kojeg je postigla od Ide do Gospođe Mare u Vojnovićevoj Na taraci, gdje je u razmaku od trideset i dvije godine (1967-1999) razotkrila suptilne psihološke nijanse zamorene ženske duše. 

Piše Josip Grozdanić

Da je kao mlada djevojka uspjela ostvariti prvotnu nakanu i u Zagrebu upisati Prirodoslovno-matematički fakultet, Marija Kohn bi na nekom od fakultetskih odsjeka zasigurno stasala u sjajnu znanstvenicu. No u tom bi slučaju hrvatska kultura i umjetnost bile na nemjerljivu gubitku, jer bi ostale bez glumice fascinantnog histrionskog umijeća i podjednako dojmljivog izvedbenog raspona. Ako se i za jednu hrvatsku glumicu moglo reći da je ostvarila ideal glumačkog zanata odnosno da nije glumila nego da je bila lik koji tumači, onda je to upravo Marija Kohn. Umjetnica je to koja je spomenuti zanat s prividno neopisivom lakoćom uzdizala na razinu arta, koja je svakim pokretom tijela, svakom najmanjom gestom i grimasom i na pozornicama i pred kamerama kreirala jedinstvene glumačke bravure i slojevite intimne, karakterno-psihološke svjetove redom kompleksnih, intrigantnih i provokativnih likova. Pored nerijetke sklonosti tragikomičnom odmaku, u kojemu se u posljednjem razdoblju njezine karijere i života ponekad naslućivala i nota autoironije, te uz čest odmak ka nenametljivoj promišljenoj intelektualnoj komici, upravo se stoicizam nameće kao imenica ključna za najjednostavniji i najjezgrovitiji opis glumačkog habitusa Marije Kohn.

Stoicizam je na filmu tijekom karijere dulje od šest desetljeća demonstrirala podjednako kao i na kazališnim pozornicama i kao gospođa Jakupec u remekdjelu H-8 Nikole Tanhofera i Zvonimira Berkovića, i kao druga od tri Ane u sjajnoj drami Branka Bauera, i u sporednoj roli Bulajićeve humorne drame Rat, i u impresivnoj TV-drami Tonkina jedina ljubav Ivana Hetricha prema romanu Augusta Cesarca, i kao zabrinuta majka u Ivandinu TV-filmu Slučaj maturanta Wagnera, kao snažan i feminističkim nijansama označen lik nevoljene supruge i majke u također Ivandinu Dugom putovanju u Bijelo, i kao stara Ines u Babajinoj adaptaciji romana Izgubljeni zavičaj Slobodana Novaka.

Vrhunski se snalazila u situacijskoj komediji, u kojoj je kroz sjajan osjećaj za tajming, mimiku, ekspresivnost i intonaciju glasa do izražaja dolazio njezin dar za razigrane i iskričavo duhovite glumačke interpretacije, Kohn je i svoje sporedne i epizodne filmske i TV-role bojala mediteranskim temperamentom označenim humornim nijansama, primjerice u seriji Punom parom Kazimira Klarića i Marija Fanellija, u komediji Servantes iz Malog Mista Daniela Marušića, u serijama Inspektor Vinko i Dirigenti i mužikaši Kreše Golika, u nostalgičnoj humornoj drami Snivaj, zlato moje Nevena Hitreca i u romantičnoj komediji Vjerujem u anđele Nikše Sviličića, ili pak u humorističnim serijama Luda kuća, Periferija City i Kud puklo da puklo.

Tijekom posljednjih desetak godina života, nakon odlaska u mirovinu nastavila je nizati manje ili veće uloge u filmovima, dominantno kratkog (Zvjerka, Rublje, Posljednje jutro jednog pijetla, Pola ure za baku, Inkasator) ali i dugog metra (Ajde, dan… prođi, Nije kraj, Na putu, Šegrt Hlapić), te u TV-serijama (Cimmer fraj, Najbolje godine, Larin izbor). U svim se angažmanima uvijek davala maksimalno, bez kalkuliranja i bez zadrške, sasvim u skladu s njezinim često ponavljanim stavovima da uživa u glumi i pedagoškom radu sa studentima, te da želi glumiti do posljednjeg daha. Posljednju filmsku ulogu ostvarila je u komediji Godina majmuna makedonskog redatelja Vladimira Blaževskog, koja je premijeru doživjela u siječnju 2019., pola godine nakon njezina odlaska.

I za kraj, pismo kojim se dubrovački glumac, gospar Miše Martinović oprašta od prijateljice i kolegice Marije Kohn.    

Draga Mare, do viđenja!

Gledam jednu sliku i otkrivam nešto što mi nije došlo do dna moje svijesti nego tek sad zagledan u sliku nas dvoje u Vojnovićevom ‘Sutonu’ iz davne godine naše mladosti. Scena je kratka, ali u njoj su more, jedra, fortunali koji nas mornare prate na našim morima. A ona ljubi i čeka svoga kapetana ‘di longo corso’. I evo ga tu je. Jedan čas, jedan kadar u filmu doživljavaju ovo dvoje zaljubljenih u neopisivom dijalogu od pet minuta. Ali pogled, oko je ono što se u tom trenu dogodilo. Riječi su tekle kao da je bonaca, mir u duši, a fortuna u srcu. I u tih desetak minuta dijaloga bez povišenog tona događa se u jednom jedinom pogledu predivan doživljaj naših očiju; dug pogled iskanja i ljubavi, a onda njene su oči otišle u nedogled, zavrtjevši se u krug kao u ringišpilu, i odgovor široko otvorenih zjenica kao jedno veliko NE! Možda za taj doseg doživljaja teatarske umjetnosti, valjalo je ono što smo stvarali. I taj pogled bio je pogled velike teatarske dive, moje Mare Lopujke!

Tvoj Miše Martinović.

©Dubravka Lampalov Mićunović; Josip Grozdanić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. studenog 2020.