Poljski teatrolog svjetskoga glasa, najveći stručnjak za povijest i teoriju europskoga lutkarstva – akademik Henryk Jurkowski, u nekoliko svojih knjiga spominje Zlatka Boureka. U knjizi engleske lutkarice i autorice Penny Francis, koju je napisala kao sukus svog znanja o lutkarstvu, našao se samo jedan predstavnik hrvatskog lutkarstva – Bourek. Slovenci su ga odlikovali najvećim priznanjem na području lutkarstva, nagradom za životno djelo koja nosi ime „oca slovenskog lutkarstva“ Milana Klemenčiča, s obrazloženjem da je okrenuo novu stranicu u povijesti hrvatskog i slovenskog kazališta, osobito kazališta lutaka, stvorivši kazalište čuda, poseban čarobni svijet koji jedva da ima usporedbe u svjetskom lutkarstvu.

Pa, je li on doista bio lutkar? „Nisam lutkar“, odgovorio mi je jednom na tako postavljeno pitanje. A odmah zatim zafrkantski dodao: „Nisam još dotle stigao.“

Istina je da nije bio samo lutkar, nije se školovao za lutkara niti mu je lutkarstvo bilo prvi izbor. Barem ne kronološki. Ali upravo kao takav, tobože ne-lutkar, uspio je za lutkarstvo učiniti više od svih drugih lutkara zajedno: s jedne strane na popularizaciji lutkarske umjetnosti među širom publikom u zemlji, a s druge strane na promidžbi hrvatskoga lutkarstva u inozemstvu. Hrvatska je imala velikih lutkarskih imena, struka ih je poznavala i cijenila, ali oni su uglavnom ostajali u okvirima umjetnosti za djecu, jer kod nas još uvijek prevladava mišljenje da je lutkarstva rezervirano samo za malene. Bourek, naprotiv, nije stvarao u okvirima zabrana, nego većinom u dramskim kazalištima za odrasle.

Nakon etabliranja kao scenograf i kostimograf u uglednim kazališnim kućama, a stekavši i iskustvo kao oblikovatelj maski i lutaka, upustitio se u stvaranje kazališnog svijeta po svom ukusu, srcu i duši. Od Saliha Isaaca naručio je tekst te kao redatelj, scenograf i kreator lutaka na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio predstavu Orlando Maleroso. Predstava je praizvedena 22. kolovoza 1977. na Poljani Mrtvo, da bi 26. prosinca iste godine doživjela zagrebačku premijeru na sceni Teatra &TD. Orlando Maleroso bila je prva lutkarska predstava izvedena na Dubrovačkim ljetnim igrama i prva hrvatska lutkarska predstava igrana izvan zidova lutkarskoga kazališta. Upravo zahvaljujući tome privukla je pozornost publike i kritike, pa makar samo kao kuriozitet.

U toj je predstavi Bourek upotrijebio jednu od svojih dviju omiljenih lutkarskih tehnika, kojima će se naizmjence služiti u svim predstavama. Bile su to velike ručne lutke zijevalice koje se nataknu izravno na ruku lutkara, ata ista lutkarova ruka otvara i zatvara lutkina usta dok je animator skriven iza paravana. Prema izgledu pozornice, izgledu i pokretu lutaka, tempu izvedbe i radnji komada, očito je da se zapravo radi o ginjolskom kazalištu, no Bourek ne koristi male, tipične ginjole, nego izrađuje veće i teže lutke, s pomičnom donjom vilicom i jednom živom rukom. Takav način izvedbe još je uvijek u granicama paravanskog lutkarstva, iako je estetika Bourekovih lutaka potpuno nova, drukčija i sasvim – bourekovska.

Već druga njegova predstava unijela je u hrvatsko lutkarstvo još neviđenu lutkarsku tehniku i označila vrhunac Bourekove lutkarske karijere. Bio je to Hamlet, praizveden u Teatru &TD 1982. godine, nastao po tekstu Toma Stopparda 15-Minute Hamlet, u kojem je Stoppard Shakespeareovu dramu sveo na nekoliko bitnih scena i najpopularnijih replika. Nadahnuće za vrstu lutaka Bourek je pronašao u Japanskoj tehnici kuruma ningyo u kojoj se animator kreće pozornicom sjedeći na kutiji s kotačima. Bourek je tu tehniku prozvao guzovozni teatar, skovavši dopadljiv izraz, koji je ušao u rječnik lutkara, kazalištaraca i studenata lutkarstva. U Bourekovoj inačici lutke nisu napravljene u cijelosti nego su animatorove noge kostimirane u skladu s kostimom lutke te postaju lutkine noge. Japanske proporcije lutke, slične proporcijama odrasla čovjeka, Bourek mijenja u groteskno uvećavanje nogu i glave lutaka, dodajući im neizbježne bourekovske velike penisolike nosove. Bourek je kao scenograf, kostimograf, kreator lutaka i redatelj u potpunosti uskladio lutkarske tehnike, dramaturgiju i ideju komada. Luda jurnjava na kotačima ukazivala je na ludilo dvora (koji misli da je Hamlet lud), a lutke svojom fizičkom necjelovitošću ukazivale su na rascijepljenost u duši odnosno podvojenost morala.

Predstava Hamlet je postala potpuni hit i doživjela više od sedam stotina repriza, od čega oko četiri stotine u inozemstvu, postavši tako možda najizvođenija hrvatska predstava izvan granica domovine. Doista se može reći da je širom svijeta proslavila hrvatsko lutkarstvo, a Bourekove guzovoze otada viđamo i u izvedbama drugih redatelja lutkarskih predstava u Hrvatskoj.

Kao redatelj i autor scene i lutaka Bourek je radio Držićevog Skupa na Dubrovačkim ljetnim igrama 1983., Hadžićev Grand spektakl u tadašnjem Satiričkom kazalištu Jazavac 1987., Čehovljeve jednočinke Prosidba i O štetnosti duhana u Kazalištu Trešnja 1987., Držićeva Dunda Maroja u Gradskom kazalištu Marina Držića u Dubrovniku 1990. U Zagrebačkom kazalištu lutaka, koje se a priori smatra kazalištem za djecu, pokušao je 1986. pokrenuti lutkarsku scenu za odrasle izvedbom predstave Od zlata jabuka, „lutkarske igre u dva dijela prema motivima narodnih pripovijesti“ – kako ih je dramatizirao Borislav Mrkšić, a režirali Bourek i Juvančić. Dobar pokušaj, ali ostao je usamljen. Ako ni Bourek u tome nije uspio, loše se u Hrvatskoj piše lutkarstvu za odrasle.

U farsi se Bourek osjećao kao riba u vodi, pa je Meštar Pathelin (Zagrebačko kazalište mladih, 1992.), farsa nepoznatog autora iz 15. stoljeća, bio jedno od njegovih najboljih uprizorenja. 1995. poseže za korijenima hrvatskog lutkarstva i postavlja marionetsku igru Petrica Kerempuh i spametni osel koja je ujedno i prva autorska lutkarska predstava u Hrvatskoj, praizvedena 1920. godine. Napisao ju je Dragutin Domjanić a Osuvremenjeni tekst sada supotpisuje Hrvoje Hitrec. Bourek ga postavlja najprije u Zagrebačkom kazalištu lutaka te 2006. u HNK u Varaždinu. Također u Varaždinu postavlja 2007. Svetoga Mikulu Vesne Kosec-Torjanac.

Bourek je imao potrebu stvarati svoj svijet od početka do kraja, pa iako svjestan da „nije pismen nego rismen“, kako je sam znao govoriti, nije se upuštao u pisanje tekstova ali je volio sudjelovati u stvaranju teksta. Zato ga uz Luku Paljetka nalazimo supotpisanoga kao autora predstave Povratak vojaka (Zagrebačko kazalište mladih / Kazališna družina David, 1996.) i Sveti Vlaho, Blasius, Blaž (Festivalski dramski ansambl Dubrovačkih ljetnih igara / Gradsko kazalište Marina Držića, Dubrovnik / Matica hrvatska, Mostar, 2006.). Uz Anu Tonković Dolenčić supotpisuje tekst predstave Baltazar i tenor Koko (Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, 2009.). Za posljednju lutkarsku predstavu Kerempuh i smrt naveden je kao autor, ali radi se o „igri na temu Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže u izvedbi Bourekovog kazališta figura – teatra nakaza“ 2015. godine. Terminom koji je i inače volio, Bourek se poslužio i u knjižici predstave Jedini neuspjeh Adolfa H. Georgea Taboria („za kazalište nakaza priredio: Zlatko Bourek“) u izvedbi Zagrebačkog kazališta lutaka 2010.

Radio je lutkarske predstave u Sloveniji i u privatnom kazalištu Hans Wurst Nachfahren u Berlinu, a u dramskom bi kazalištu glumce opremio izražajnim kostimima, nadograđenima groteskno uvećanim dijelovima ljudskoga tijela, na lice im stavio masku i tako postigao da izgledaju kao goleme lutke.Najviše je volio biti potpuni creator svoga svijeta, Stvoritelj svoga „neba i zemlje“ na pozornici. Pronalazio je tekstove koji su odgovarali njegovome svijetu, a one koji nisu nesmiljeno je prilagođavao. Njegova je vizualnost nadvladavala sve, a lutke su bile glavne.

Ovaj tekst pišemo u godini u kojoj se obilježava devedeseta obljetnica Bourekova rođenja, ali i devedeseta obljetnica UNIMA-e. Naime, iste godine kad se rodio Bourek, u Pragu je osnovana međunarodna lutkarska udruga UNIMA (20. svibnja 1929., dakle tri i pol mjeseca prije Bourekova rođenja u Požegi), najstarija međunarodna organizacija u kazališnom svijetu uopće, čiji je Bourek bio ponosan počasni član.

Koincidencija? Slučajnost? Kažu da ništa nije slučajno.

© Livija Kroflin, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. studenog 2020.