Feljton

24. Umjetnice dinastije Strozzi: Eliza Gerner, Kazalište kao sudbina: hrvatske dramske dive, HENA-COM, Zagreb, 2001. (4.dio)

Glumica o glumicama

U današnje vrijeme kada, barem u produkciji pisanih tekstova ako ne i u praksi, raste svijest o često nepovoljnom statusu umjetnica i kulturnih radnica, nemoguće je ne primijetiti da je Eliza Gerner svojom knjigom posvećenom drugim ženama, kolegicama o kojima piše s mnogo razumijevanja i udivljenja pred njihovim umjetničkim doprinosima za hrvatsko glumište, bila i jedna od preteča ovih glasova.

Piše: Ljubica Anđelković Džambić

Sve memoarske zapise Elize Gerner povezuje ista privlačna sila teatra koja će, bez obzira na ostale interese koje je ova umjetnica tijekom života ostvarila (između ostalog je doktorirala s temom iz ekonomije) biti jedino i trajno nadahnuće za njezinih nekoliko knjiga, kojima je nastojala spriječiti – kako će i sama isticati, da važni momenti i više


25. Umjetnice dinastije Strozzi: ELIZA GERNER (Sombor, 30. kolovoza 1920. – Zagreb, 11. kolovoza 2013.) (3. dio)

U kazalište i na mala i na velika vrata

I u kazalištu i u svakodnevici, Eliza Gerner bila je decentna, otmjena i ljubazna u ophođenju, a istovremeno je uspijevala zadržati mjeru humora i fine (auto)ironije. Voljela je ljude, i u kazalištu i izvan njega. Bila je ustrajna, marljiva i srčana u svemu što je radila. Iako je često s nostalgijom pisala i govorila o prolaznosti kazališne umjetnosti, uviđala je delikatnost glumačkoga poziva i pristupala mu je sa strahopoštovanjem. Svojim je ulogama, potom objavljenim knjigama i ukupnim angažmanom u hrvatskom kulturnom životu otela zaboravu jedan dio povijesti hrvatskoga glumišta.

Piše: Lucija Ljubić

Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća Eliza Gerner nastupala je u Volkstheateru u Rostocku kao Strozzijeva Il (Igra u dvoje), ali i kao naslovna Donna Diana u veseloj igri A. Moretta te kao Marion u Büchnerovoj drami Dantonova smrt, a za svoje je nastupe iznimno pohvaljena. Bila je to i jedina sezona u kojoj je nakratko više


24. Umjetnice dinastije Strozzi: ELIZA GERNER (Sombor, 30. kolovoza 1920. – Zagreb, 11. kolovoza 2013.) (2. dio)

Salonski komadi, „neženstvene“ uloge i glumački izazovi

U glumačkom Elize Gerner ističu se uloge u Shawovim djelima: Vivie u Zanatu gospođe Warren kad je naslovnu ulogu tumačila Bela Krleža, Kleopatra u Cezaru i Kleopatri te Julia Craven u Ljubavniku. O njima je rekla: „Bio je to klub neženstvenih žena, a ja sam bila ženstvena žena i u komadu i u životu. Igrala sam ženstvene uloge i htjela sam ući u taj neženstveni klub, jer je to bio veliki glumački izazov, i borila sam se i kritika je pisala o meni…“

Piše: Lucija Ljubić

Naslovna fotografija: Eliza Gerner kao Elena, E. Roblès, Montserrat, 1951. Vrativši se u zagrebački HNK, u siječnju 1951. godine Eliza Gerner tumačila je Vivie u Shawovu Zanatu gospođu Warren, kad je Bela Krleža nastupila kao gospođa Warren, a Tito Strozzi kao Praed. Bilo je to vrijeme kad su i u dramskim predstavama postojale alternacije, a više


23. Umjetnice dinastije Strozzi: ELIZA GERNER (Sombor, 30. kolovoza 1920. – Zagreb, 11. kolovoza 2013.) (1. dio)

Od doktorice znanosti do glumice

„Eliza Gerner je neosporan glumački talent, koji će se solidnim radom razviti u prvoklasnu glumačku silu. Za jednu početnicu vlada nevjerojatno dobro glasovnim materijalom u svim registrima, koji su jako široki i bogati. Dikcija izvrsna, čista i jasna, tek u snažnim dramatskim frazama ponešto nejasna, što će se lako svladati obukom u Studiju. Jezikom vlada savršeno dobro u pogledu artikulacije i akcentuacije. Tekst donosi inteligentno, proživljeno i ekspresivno te djeluje glumački prirodno, uvjerljivo i snažno.“

Piše: Lucija Ljubić

Naslovna fotografija: Eliza Gerner kao Mirandolina, C. Goldoni, 1947. Prvi susret Elize Gerner s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu zbio se 1934. godine na školskom izletu. Tada su somborski đaci gledali uprizorenje Shawova komada Važno je zvati s Ernest, a Tito Strozzi bio je redatelj i glavni glumac u toj predstavi. Eliza Gerner rođena je više


22. Umjetnice dinastije Strozzi: MARIJA RUŽIČKA-STROZZI (Litovel, Češka, 3. kolovoza 1850. – Zagreb, 28. rujna 1937.) (11. dio)

Ljubav za scenu kao „sadržaj duše“ i „uvjet života“

Marija Ružička-Strozzi o sebi je govorila malo i rijetko. Sve što je imala reći, pokazala je svojim ulogama. Bilo ih je nekoliko stotina u šezdeset i osam godina nastupa. Svoj tekst u Rampi zaključila je ovim riječima: „Meni rola uđe u krv. [...] Uloga koju glumim, postaje od časa, kad stupim na scenu, ja. Zacijelo je to zato, jer smo ja i scena jedno. I ja mislim, da mogu ustvrditi: samo takav osjećaj vodi do visine prave umjetnosti.“

Piše: Lucija Ljubić

Marija Ružička-Strozzi ovako je za kazališni časopis „Rampa“ 1919. govorila o svom odnosu prema kazalištu: „Ja i scena jedno smo. Ja mislim, da se to u čitavoj mojoj umjetničkoj karijeri očitovalo. Mi smo se ljubili.“ U nastavku se osvrnula na rad s novim naraštajima kazališnih umjetnika, naglasivši da je prihvatila nove tendencije. Kako je zapisao više


22. Umjetnice dinastije Strozzi: MARIJA RUŽIČKA-STROZZI (Litovel, Češka, 3. kolovoza 1850. – Zagreb, 28. rujna 1937.) (11. dio)

Uloge zrelih žena i majki

Napuštanje stare kazališne zgrade na Markovu trgu te otvaranje nove kazališne zgrade 1895. u karijeri Marije Ružičke-Strozzi značilo je i preuzimanje uloga zrelih žena. Primjerice, više nije tumačila Ofeliju, nego je preuzela ulogu kraljice Gertrude u Hamletu. U skladu s promjenama koje je u hrvatsko kazalište uveo Stjepan Miletić, Marija Ružička-Strozzi napušta retoričnost i dekorativnost glumačkoga stila, a sve se više posvećuje psihološkoj razradi tumačenih dramskih likova.

Piše: Lucija Ljubić

Zanimljiva su zapažanja glumičine nešto mlađe kolegice i prijateljice Ivke Kralj (koje u svom Spomen-spisu donosi Antonija Kassowitz-Cvijić): „Njezina individualnost upravo je opajala. Bijaše tiha, plaha, skoro bojažljiva, a kraj golubinjih očiju imala mekan, šaputav glas, u životu naoko miran temperamenat, a ipak žena jake volje i velike energije. Te njezine dosta oštre crte lica, više


21. Umjetnice dinastije Strozzi: MARIJA RUŽIČKA-STROZZI (Litovel, Češka, 3. kolovoza 1850. – Zagreb, 28. rujna 1937.) (10. dio)

Adrienne Lecouvreur u „sjevernoj“ i „južnoj“ domovini

Iako ju je napustila sa samo nekoliko mjeseci, Marija Ružička-Strozzi nije zaboravila svoju rodnu zemlju. Dapače, sudeći prema sačuvanim uspomenama, glumica je tvrdila da ima dvije domovine: „U mom srcu topla je ljubav za dvije domovine. Južna mi je bliža, dok je sjeverna jedna maglovita mila uspomena iz najranijeg djetinjstva. Onu prvu sjevernu pamtim više po pričanju svoje majke. Ona me nije zaboravila i još se danas brine o meni. Razumljivo da mi je sadašnja, Hrvatska bliža. Tu je moja obitelj, prijatelji, ovoj sam poklonila sve svoje osjećaje i zanose“

Piše: Lucija Ljubić

Dvadeset petu obljetnicu umjetničkoga rada Marija Ružička Strozzi proslavila je 1893. godine kao Adrienne Lecouvreur. To je uloga koja se tada držala njezinim najboljim ostvarenjem, a na kazališnoj cedulji glumica je potpisana i kao prevoditeljica djela. Za obljetničku prigodu u čast glumici napisana je pjesma, datirana 11. travnja 1893. godine. Nepotpisani autor slavi glumičinu umjetnost više


20. Umjetnice dinastije Strozzi: MARIJA RUŽIČKA-STROZZI (Litovel, Češka, 3. kolovoza 1850. – Zagreb, 28. rujna 1937.) (9. dio)

Omiljen glumački par(tner)

Analizirajući glumački stil toga vremena Branko Gavella ustvrdio je da „i kod Fijana i kod Strozzijeve nije se zapravo moglo govoriti o nekoj naročitoj tehnici, o nekom glumačkom zanatstvu, kod njih je glumstvo bilo zaista dio njihove somatske i duševne prirode. [...] Oni su [...] pogađali ton umjetničke istinitosti, koja je u svojoj obuhvatnoj cjelovitosti gotovo isključivala mogućnost da bi se pojavio neki nedostatak motivičnih detalja stvarnosti.“ (Hrvatsko glumište, 1982.)

Piše: Lucija Ljubić

Marija Ružička-Strozzi sa svojim je glumačkim partnerom Andrijom Fijanom nastupila u velikom broju uloga, a u povijesti hrvatskoga kazališta najčešće se navode uloge u djelima Williama Shakespearea. I u kazalištu na Markovu trgu i u novoj kazališnoj zgradi tumačili su mnoge Shakespeareove parove: Romea i Juliju, Otela i Dezdemonu (Otelo), Hamleta i Ofeliju (Hamlet), Benedikta više


19. Umjetnice dinastije Strozzi: IRENA (IRINA, IRÈNE) ALEKSANDROVSKA (DE) STROZZI (15. travnja 1909.- 11. prosinca 1985.)

Fatalna carevna zagrebačkog Baleta

Irena prvi put nastupa u Kazalištu kao članica Fromaničinog baletnog studija u proljeće 1925. u Cvijeću male Ide, uskoro je nalazimo i kao članicu baleta, koji daje samostalne programe, a redovito nastupa i u operama, operetama i drami. Godine 1928. Teodor Vasiljev preuzima zagrebački Balet, a Irena postaje prva solistica. Nakon odlaska u Pariz angažirana je u Kabaretskom kazalištu Folies Bergère, a snimila je i dva filma.

Piše: Maja Đurinović

Objavljeno: 28. listopada 2023. U nepreglednom valu izbjeglica koji su se nakon Oktobarske revolucije prelijevali iz ratne i gladne Rusije u Europu našla se i obitelj Irene Aleksandrovske. Tako je ona početkom 1920-ih, kao djevojčica od dvanaest godina došla u Zagreb s majkom i očuhom Nikolom Rubinsteinom. (Prema svjedočenju Elize Gerner, „Aleksandrovska je tvrdila da je više


18. Umjetnice dinastije Strozzi: MARIJA RUŽIČKA-STROZZI (Litovel, Češka, 3. kolovoza 1850. – Zagreb, 28. rujna 1937.) (8. dio)

Gostovanja i nesuđeni angažmani

Budući da je status kazališnih umjetnika bio nezavidan, sedamdesetih godina 19. stoljeća više je glumaca i glumica razmišljalo o odlasku u inozemstvo. Intendant bečkoga kazališta Franz Dingelstedt navodno ju je pozvao u angažman. Međutim, od toga nije bila ništa, a Marija Ružička-Strozzi vratila se u zagrebačko kazalište. Bilo je to vrijeme kad je glumica dobila dostojnoga glumačkoga partnera, Andriju Fijana.

Piše: Lucija Ljubić

Objavljeno: 27. listopada 2023. Sedamdesete su godine 19. stoljeća u hrvatskom glumištu bile iznimno dinamične, a zagrebački je ansambl bio na važnim gostovanjima, među kojima se ističu predstave u Varaždinu 1873., u prigodi otvorenja kazališne zgrade pa je i varaždinska publika mogla vidjeti, primjerice, Kukuljevićeva Poturicu. Zagrebačka je drama na poziv gradskoga poglavarstva gostovala u Dubrovniku više