GEORGIJ PARO (Čačak, 12. travnja 1934. - Zagreb, 4. svibnja 2018.)

Potpuni stvaralac

Paro sve vidi u prostoru predstave kao osobitom iskustvu i modelu prostora svijeta. U predstavama slijedi mejerholdovski model društveno-kritičkog teatra. Osim što je „hudoženstven“, uključuje i sastavnice kazališta okrutnosti - Uvijek je davao slobodu glumcima i nije se povodio trenutnim kazališnim modama i ispraznostima. Kazalište Georgija Para uvijek je i društveno-kritički prostor gdje je glumac pozvan reći istinu.

piše: Zvonimir Mrkonjić

Georgij Paro je od samih početaka pripadao vrhu kazališnih stvaralaca proteklih pedesetak godina. Jedan je od onih redatelja koji je poštovao slovo i duh dramskoga teksta, no to ga nije sprječavalo u istraživanjima i eksperimentima, pogotovo u ambijentalnom kazalištu. Uvijek je davao slobodu glumcima i nije se povodio trenutnim kazališnim modama i ispraznostima. Njegove kratke i precizne redateljske upute uvijek su bile potaknute suradnjom sa svim suradnicima – od dramaturga, kostimografa, scenografa, skladatelja, koreografa i iznad svega glumca.

Govorio je kako je za režiju ishodišni trenutak glumačka podjela i štrihovi. Libio se velikih tirada, smatrajući da je scena mjesto akcije i reakcije, a glumcima je uporno ponavljao kako moraju slušati svoje sugovornike i onda će sve doći na svoje mjesto. Sav svoj rad temeljio je na širokim i raznorodnim interesima, svom golemom obrazovanju, poštovanju svakog tko sudjeluje u radu na predstavi i vjeri kako kazalište doista može biti mjesto plemenitih iluzija i prave umjetnosti.

Na protagoniste Zagrebačkog redateljskog kartela – Kostu Spaića, Dina Radojevića, Božidara Violića i Georgija Para moguće je primijeniti ono što je primjenjivo na predstavnike drugih umjetničkih djelatnosti. Struka što ih generacijski okuplja ujedno je ono što ih razlikuje posebnošću vizura što se mogu uspostaviti. Ako je Branko Gavella teatar postavio na solidnu osnovicu literature, njegovi nastavljači razlikuju se različitošću posebnih kriterija. Tako Kosta Spaić polazi od iskustva glazbe kao izvora posebnih razlika i sklada, Dinu Radojeviću to je psihologija i iskustvo egzistencije, Božidaru Violiću humor i paradoks kao iskustvo teatralnosti, dok Georgij Paro sve vidi u prostoru predstave kao osobitom iskustvu i modelu prostora svijeta. U predstavama slijedi mejerholdovski model društveno-kritičkog teatra. Osim što je „hudoženstven“, uključuje i sastavnice kazališta okrutnosti – već od Grbavice Stjepana Mihalića.

Josip Depolo, Georgij Paro i Joško Juvančić Jupa

U Parovim predstavama, osobito onima koje je ostvario na Dubrovačkim ljetnim igrama, ističe se Brechtov Edvard IV. na Lovrijencu. Predstava se igra na prostornoj konstrukciji na podu pozornice, gdje se događanje „stavlja među zagrade unutar povijesnog ambijenta tvrđave“. Krležin komad Aretej u tvrđavi Bokar izuzima se iz okružja. U sjećanju ostaje osobito Krležin Kristofor Kolumbo, gdje se predstava odigrava na jedrenjaku koji isplovljava iz dubrovačke luke u pustolovinu svoje sudbine. Kazalište Georgija Para uvijek je i društveno-kritički prostor gdje je glumac pozvan reći istinu – bilo to u mnogobrojnim hrvatskim predstavama ili u onima u SAD-u; po svemu  tome – bilo da režira pojedinu predstavu ili da kao intendant režira hrvatski nacionalni teatar.

U više od 200 predstava što ih je ostvario, Parov pristup kazališnom fenomenu kao iskustvu teatralnosti koji rijetko tako potpuno i odgovara zahtjevnosti kazališnog čina sada i ovdje. Georgij Paro, kao stvaralac i društveno biće, potpun je kao rijetko koji u povijesti hrvatskog kazališta svih vremena, pa se time svojim doprinosom vraća oporuci Branka Gavelle.

© Zvonimir Mrkonjić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 2. studenog 2020.

Miroslav Krleža, Kristofor Kolumbo, Dubrovačke ljetne igre, 1973.

Georgij Paro završio je studij filozofije i anglistike na Filozofskom fakultetu (1961.) te studij kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti (1965.) u Zagrebu. Radio je kao redatelj na Radio Zagrebu (1956–57.), dramaturg u Zora filmu (1957–59.), ravnatelj Drame HNK u Zagrebu (1963-65.), redatelj u zagrebačkom HNK-u (1959–72.; 1984–86.), dramaturg u zagrebačkoj Komediji (1976–84.), od 1966. režirao i predavao na američkim sveučilištima, od 1986. redoviti je profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, od 1987. umjetnički savjetnik Jadran filma u Zagrebu, umjetnički ravnatelj kazališnih festivala (Dubrovački ljetni festival, Sterijino pozorje), intendant HNK-a u Zagrebu (1992–2002.). Bio je redoviti gost-profesor na La Verne sveučilištu u Santa Barbari (Kalifornija, SAD).

B. Brecht, Život Eduarda II., kralja Engleske

Redateljsku karijeru započeo je ranih pedesetih godina 20. stoljeća u karlovačkom Zorin domu, da bi nakon završenog studija djelovao u kazalištima širom Hrvatske i cijele regije. Od 1953. (J. Kušan, Pepeljuga) režirao je više od 200 predstava u Hrvatskoj (Karlovac, Zagreb, Dubrovnik, Split, Osijek, Rijeka) i inozemstvu (osobito u SAD-u i Sloveniji: Život Eduarda II., kralja Engleske B. Brechta, Aretej i Kristofor Kolumbo M. Krleže). Zapažen je po inovativnim interpretacijama Krležinih drama (U agoniji, Maskerata, Gospoda Glembajevi) te dramatizacijama i prilagodbama drugih Krležinih tekstova (Banket u Blitvi, Zastave, Povratak Filipa Latinovicza, Ratni dnevnici). Za scenu je adaptirao predstave Idiot (s B. Violićem) i Ujakov san F. M. Dostojevskog te Zajedničku kupku R. Marinkovića. Revitalizirao je više drama iz hrvatske dramske baštine (M. Držić, Dundo Maroje; Ljubovnici; Čini baruna Tamburlana; J. Freudenreich, Graničari; A. Šenoa, Ljubica); režirao praizvedbe djela Malo pa ništa A. G. Matoša i Sveti Aleksi T. Brezovačkoga; postavio na scenu mnogobrojna djela suvremenih hrvatskih pisaca: M. Matkovića (Heraklo, Na kraju puta), R. Marinkovića (Glorija), S. Kolara (Svoga tela gospodar), F. Hadžića (Političko vjenčanje), D. Jelačića Bužimskog (Gospodar sjena). U 1990-ima režirao je raskošne predstave prema romanima N. Fabrija Vježbanje života i Berenikina kosa te adaptaciju Gundulićeva epa Osman. Uprizorio je djela engleskih pisaca elizabetanskoga razdoblja (W. Shakespeare, Ch. Marlowe, J. Ford, J. Webster) i druge polovice 20. stoljeća (J. Osborne, H. Pinter), francuskih starijih i modernih klasika (Advokat Pathelin, Molière, G. Feydeau, J. Giraudoux, J. Anouilh, A. Camus, J.-P. Sartre, J. Genet), nordijskih autora H. Ibsena i A. Strindberga te B. Brechta. Režira i operna djela W. A. Mozarta, P. I. Čajkovskog i M. P. Musorgskog, televizijske i radio-drame.

© Zvonimir Mrkonjić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 11. studenog 2020.