5. Kazališne heroine III.: VESNA BUTORAC BLAĆE (Zagreb, 11. rujna 1943. – Zagreb, 11. rujna 2024.) 2/3

Vulkanski temperament, lirska nježnost i tehnička perfekcija stopljeni u jedno

Dvostruku ulogu Odette i Odilije u Labuđem jezeru Vesna Butorac Blaće plesala je dva i pol desetljeća, od prvog nastupa 15. ožujka 1965. do oproštaja sa zagrebačkom publikom, 23. veljače 1989. godine, zasigurno najviše u karijeri.

Piše: Davor Schopf

21.9.2024. – Vesna Butorac u baletnu solisticu unaprijeđena je 1. rujna 1961. godine. Tada su baletni solisti, kada nisu imali solističkih zadataka, morali plesati u baletnom zboru. To je značilo punu aktivnost, maksimalno održavanje kondicije i plesne tehnike, stalni osjećaj bivanja na pozornici i kontakta s publikom. Nije čudo što je, tako odgojena, Vesna Butorac Blaće s velikim veseljem još do sredine 1970-ih, kao svjetski priznata primabalerina, plesala sola u baletima opera Aida i Gioconda.

Često je sudjelovala u baletnim djelima neoklasičnog i modernog predznaka. Brojna od njih bila su kraćega trajanja, kao dijelovi pojedinih baletnih večeri. Zanimljivo je kako je početak karijere balerine koja će postati uzorom za klasične uloge poput Labudice ili Giselle, protekao u brojnim nastupima u modernijim koreografijama što su doživljavale različit uspjeh kod publike i kritike. Festival Muzički biennale Zagreb poticao je plesne umjetnike da plešu na suvremenu glazbu. Za nju su Pia i Pino Mlakar svoju koreografiju uloge Đavolice u Đavlu u selu postavili na špice.

„Nemam najdražu ulogu. Svakoj od njih davala sam dio sebe, svaku sam živjela na drugačiji način. Sve uloge su moj život i svaka nova uloga je nov umjetnički izazov. / Spomenula bih domaći balet Tri kavalira frajle Melanije, na glazbu Borisa Papandopula, libreto Branke Rakić, u koreografiji Sonje Kastl i Nevenke Biđin, rađen po pripovijetci Miroslava Krleže koji je dolazio na naše pokuse, a gospođa Bela Krleža poklonila mi je za premijeru broš koji čuvam i rado nosim. U toj ulozi imala sam veliku mogućnost transformacija, od mlade djevojke, do njezinih tragičnih trenutaka kada se odaje alkoholu i sl. Voljela sam takve uloge s dramskom težinom.‟ (V. B. B.)

Dvostruku ulogu Odette i Odilije u Labuđem jezeru Vesna Butorac Blaće plesala je dva i pol desetljeća, od prvog nastupa 15. ožujka 1965. do oproštaja sa zagrebačkom publikom, 23. veljače 1989. godine, zasigurno najviše u karijeri. Dvojnost toga lika, zrcalni odraz Bijele labudice u Crnoj, i obrnuto, sraz dobra i zla u tom nestvarnom biću uvijek izaziva raščlambe, propitivanja u kojoj je ulozi balerina bolja, koja joj više odgovara, koji joj je lik bliži. Analize su pratile i dugo vremensko razdoblje ne samo teško dokučiva tumačenja, nego i njezina vladanja   baletnim pozornicama upravo u toj dvostrukoj ulozi. Od prvoga je nastupa tumačila obje uloge. U početku se za nijansu više isticala kreacija Odilije, obilježene vulkanskim temperamentom i isto takvom plesačkom tehnikom, fluidnom zavodljivošću i snažnom dramskom ekspresijom. S godinama se tehnički besprijekorna, nježna i lirska kreacija Odette toliko približila Odiliji da su se obje stopile u jedinstvenu cjelinu.

U drugom činu njezina Bijela labudica – ptica, kroz susret s Princom u pas de deuxu, kroz zanos toga glazbenog i emocionalnog adagia, doživljava preobražaj u djevojku Odettu, smjernu i sramežljivu, milu i plahu u prvom susretu s čovjekom, susretu ljubavi. Attitude i arabesque savršeno su isklesani, ruke duge, svaki pokret oblikovan i izrađen s najvišim stilom. Je li moguć i što znači odnos čovjeka i labuda, nije li Čajkovski zastranio u svojoj mašti? Kada se gleda Vesnino tumačenje, zabilježeno na video snimci zadnjeg nastupa, sva pitanja i nedoumice nestaju, a sva promišljanja dolaze na svoje mjesto. Svaki Vesnin pokret teče uz glazbu i iz nje. Muzikalno slijedi tijek glazbe i poneki agogički trenutak usporenja u varijaciji prati njezino gotovo neprimjetno usporenje okreta. Odetta, bila ona djevojka ili labudica, postaje živa i uvjerljiva. Odilia u trećem činu ne zahtijeva toliko suptilnosti u glumačkoj i plesnoj interpretaciji, koliko besprijekorne tehničke vratolomije. No i te je vratolomije Vesna crpila iz glazbe. Dovoljno je vidjeti kako je svaki fouetté točno u okviru glazbenoga metra. Coda pas de deuxa završava cijelim krugom skokova u okretu na špicu. Po tome skoku ona je fenomen.

(Pročitajte prethodni sljedeći nastavak…)

©Davor Schopf, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija