
Piše: Davor Schopf
Naslovna fotografija: Vesna Butorac Blaće u televizijskom baletu Petar i vuk, TV Zagreb
22.9.2024. – Vesna Butorac Blaće jedinstvena je po medijskom prostoru što joj je pripao tijekom aktivne plesačke karijere. Baletna umjetnost danas, a još manje onda, ne privlači naročitu medijsku pozornost. Baletni umjetnici skloni su podržavati hermetičnost svoje profesije, zatvorene u baletnoj dvorani i usmjerene stalnom i neprestanom vježbanju, brušenju koraka, usavršavanju pokreta. O Vesni su novine stalno pisale, pratile njezin rad, nove uloge, premijere, gostovanja. A ona je uvijek govorila isključivo o baletu, teškoćama, problemima i ljepotama svoje umjetnosti i profesije. Uz njezino ime vezan je presedan kada je jedna vijest iz baleta objavljena na naslovnici Vjesnika kao prvorazredna senzacija. Krajem 1971. godine nakanila je podnijeti otkaz u Hrvatskome narodnom kazalištu. Tadašnji ravnatelj Baleta često je, preko granica dobra ukusa, pozivao na gostovanja vlastitu suprugu. Vesnu je to subjektivno i objektivno pogodilo, naljutila se i najavila otkaz. Vjesnik, kao društveno-politički list izrazito nesklon senzacionalizmu, vijest je objavio na naslovnici upravo kao senzaciju. Strasti su se kasnije smirile, no Vesna je tim osobnim činom još jednom skrenula pozornost na probleme i situaciju u Baletu HNK-a. Ili, još jedan primjer: Večernji list na naslovnici je, u ožujku 1973., izvijestio kako se Vesna vratila s dvomjesečne turneje po Dalekom istoku s trupom New London Ballet.
U veljači 1964. godine prvi put pleše ulogu Đavlove babe u Đavlu u selu, koja je kasnije preimenovana u Đavolicu. Plesala ju je više od dva desetljeća, do kraja karijere. Njezine neograničene tehničke mogućnosti nadahnule su koreografe, bračni par Mlakar, da nakon tri desetljeća načine rekonstrukciju vlastita djela. Đavo u selu koreografski je nastao na zasadama škole modernog plesa Rudolfa von Labana. Mlakarovi su povezali moderna shvaćanja o plesu i pokretu, tradicionalni baletni izraz i nacionalni idiom Lhotkine glazbe te Đavla postavili kao balet na poluprstima. Vesna Butorac Blaće potaknula ih je na novo viđenje uloge Đavolice na špicama. Pointé, kao osnova klasične baletne tehnike, organski je, zahvaljujući njoj, sljubljen s ekspresionističkom osnovom Đavlova stila. Otada se Đavolica pleše na vršcima prstiju. Nove interpretatorice suočene su s mjerilima što su ih autori postavili na temelju Vesninih sposobnosti i umijeća. Njezina je Đavolica antologijsko ostvarenje hrvatskog baleta. Bila je „izvanredna i fascinantna‟, opaka i zavodljiva. Tijela oblikovana savršenom ženstvenošću, isijavala je seksipilom i tehničkom perfekcijom, gradeći pravi karakter i izražajnost lika.



Quitri u Don Quijoteu, na premijeri 1981. godine, bila je posljednja u repertoaru velikih klasičnih uloga Vesne Butorac Blaće. Zadnjih desetak godina u Zagrebu redovito je plesala uloge koje doista znače vrhunac karijere svake balerine: Odettu i Odiliju, Đavolicu, Giselle, Carmen, Quitri, Juliju, Vilu šećera. Raskoš njezina tumačenja činila je zagrebačku publiku povlaštenom što posjeduje takvo umjetničko blago kao što je ples Vesne Butorac Blaće. U ožujku 1988. godine proslavila je 30. obljetnicu umjetničkog rada.


„Uvijek su mi bile draže role u kojima sam se mogla izraziti kao osoba. Voljela sam pričati priču, a s pokretima je to najljepše i najteže. Zato sam u radu s koreografima tražila da mi točno objasne što znači koji korak i kako se on povezuje. Tražila sam i pomno istraživala suptilan govor tijela. / Još dugo živim s likom iz predstave. Svaki lik ostaje u meni, tako da gotovo postaje dio moje ličnosti. Poslije predstave još dugo s njim razgovaram, pitam ga je li bio zadovoljan mojom interpretacijom, trebam li mu možda drugi put drugačije prići. Osluškujem aplauz publike, tražim elemente koji će mi pomoći u analizi mojega plesa. / Pljesak doživljavam dvojako: pljesak na otvorenoj sceni je onaj pravi za umjetnika, jer ga je publika upravo njemu namijenila. Pljesak na kraju predstave je nagrada publike čitavoj izvedbi i ljudima koji su ostvarili tu izvedbu. Kako je on najčešće i najdulji, svatko od nas ima mogućnost uzeti od njega koliko želi. Oprašta nam se ako je to ponekad i nešto više.‟ (V. B. B.)



Poslije završetka plesačke karijere bavila se pedagoškim i koreografskim radom. U Rijeci je, sredinom 1990-ih, s velikim uspjehom postavila Romea i Juliju i Labuđe jezero, a 2002. obnovila je predstavu Orašara Waclawa Orlikowskog u Zagrebu. Važna je njezina suradnja, kao pedagoginje klasičnog baleta, s Baletnim ansamblom Kazališta Komedija kojemu je dvadesetak godina vodila vježbe. Razvoj tog ansambla doveo je, od 1994., do otvaranja stalnih radnih mjesta za plesače.
Njezin rad pratile su najviše nagrade: Orden rada sa srebrnim vijencem, Orden rada sa zlatnim vijencem, Plaketa Saveza baletnih umjetnika Jugoslavije na 11. jugoslavenskom baletnom biennalu u Ljubljani, Nagrada Grada Zagreba, Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo i, 2002., Nagrada Hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. Tri desetljeća karijere Vesne Butorac Blaće odvijala su se u okvirima i na prostoru tadašnje države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Na cijelome tome prostoru ona je bila jednoglasno i bez ograda prihvaćena kao najbolja, najveća i jedinstvena jugoslavenska primabalerina.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Davor Schopf, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 22. rujna 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija