4. Kazališne heroine III.: VESNA BUTORAC BLAĆE (Zagreb, 11. rujna 1943. – Zagreb, 11. rujna 2024.) 1/3

Nezaboravna i jedinstvena balerina velike unutarnje snage

„U moje doba publika je voljela svoje ljubimce koji su imali ličnost, a mi smo se trudili da tu publiku zadovoljimo, da svaki put damo nešto novo i bolje. Kod nas plesača postoji neobjašnjiva snaga scene, snaga koja u meni zatalasa svaki živac, tako da mi se ponekad čini kako moj krvotok nije kao kod ostalih ljudi. Ja postajem svjesna te svoje snage, tako neposredno, sigurno, intimno…“

Piše: Davor Schopf

Naslovna fotografija: Vesna Butorac Blaće kao Đavolica u baletu Đavo u selu Frana Lhotke, HNK u Zagrebu, 1964.

20.9.2024. – „Kakav je osjećaj biti primabalerinom? Nimalo lagan i odgovoran. Drugi su vam nametnuli veličinu koju stalno morate dokazivati i potvrđivati. Sve to iscrpljuje, fizički i psihički. / Nakon svake premijere dobivala sam mnogo cvijeća. Moja kada ga je uvijek bila prepuna, jer nije sve stalo u vaze. Dobivala sam ga od meni nepoznatih ljudi. Danas je drugačije, a drugačija su i vremena. U moje doba publika je voljela svoje ljubimce koji su imali ličnost, a mi smo se trudili da tu publiku zadovoljimo, da svaki put damo nešto novo i bolje. / Kod nas plesača postoji neobjašnjiva snaga scene, snaga koja u meni zatalasa svaki živac, tako da mi se ponekad čini kako moj krvotok nije kao kod ostalih ljudi. Ja postajem svjesna te svoje snage, tako neposredno, sigurno, intimno… Odakle mi ta snaga, to je pitanje na koje ne znam odgovoriti.“ (V. B. B.)

Na svoj 81. rođendan umrla je jedna od najvećih hrvatskih baletnih umjetnica Vesna Butorac Blaće. Primabalerina Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu ostvarila je iznimno uspješnu i bogatu karijeru. Bila je vrhunska tumačiteljica glavnih i naslovnih uloga u klasičnom, neoklasičnom i nacionalnom repertoaru. Obišla je cijelu Europu, Aziju i Sjevernu Ameriku. Na gostovanja je odlazila s Hrvatskim narodnim kazalištem, s trupama New London Ballet i Wiener Festival Ballett, a vrhunac njezinih samostalnih gostovanja svakako su nastupi u Marijinskom teatru, tadašnjem Teatru Kirov u Lenjingradu 1973., u Giselle i Labuđem jezeru. Na svakom je nastupu doživjela ovacije publike. Posebno se ističe nastup u Mainzu 1968. godine, kada je pozivana pred zastor čak 42 puta. Krajem 1972. svjetski baletni umjetnici Galina Samsova i Andre Prokovsky osnovali su trupu New London Ballet. Britanski savjet podupirao je svjetske turneje kojima je trupa davala doprinos međunarodnoj kulturnoj promidžbi. Vesna se našla u društvu ne samo Galine Samsove i Andrea Prokovskog, nego i Margot Fonteyn, Heinza Bösla, Attilija Labisa, Petera Malleka, Jorgea Salavise i Jeana-Claudea Ruiza. Nastupi u inozemstvu nisu joj bili nužni kao potvrda vrijednosti jer je ona vrijednost svoje baletne umjetnosti stvarala u Zagrebu i potom je, s ponosom, pronosila svijetom kao vrijednost hrvatske kulture.

Osim kao nezaboravna i jedinstvena labudica, bijela Odetta i crna Odilija u Labuđem jezeru, najveće uspjehe postigla je kreacijama Vile šećera u Orašaru, Aurore u Trnoružici, Quitri u Don Quixoteu, Djevojke u Čudesnom mandarinu,  Desdemone u Othellu, Đavolice u Đavlu u selu, Lize u Vragolastoj djevojci, naslovnih uloga u baletima Giselle, Romeo i Julija, Pepeljuga, Tri kavalira frajle Melanije, Žar ptice i niza drugih.

Vesna Butorac Blaće pripadnica je kazališne obitelji: teta Ljubica Mikuličić bila je glumica i Vesnu je uvela u svijet kazališta. Sestrična Lela Margitić, kći druge majčine sestre Anke, također je glumica, kao i njezina kći Jelena Miholjević. Suprug tete Ljubice Mikuličić je glumac Drago Krča. Godine 1975. Vesna se udala za pjevača i glumca Branka Blaćea, a i njihova kći jedinica Lana također je pjevačica.

Na pozornicu HNK-a u Zagrebu prvi je put stupila kao učenica baletne škole na premijeri Pelivana Henrija Saugeta, u koreografiji Octavija Cintolesija, 2. ožujka 1957. godine. Od početka sezone 1959./1960. profesionalno je angažirana kao članica baletnog ansambla. Nizom značajnih manjih sola u baletima i operama u prve dvije sezone istaknula se u baletnom ansamblu i skrenula na sebe pozornost. U doba njezinih početaka, baletni repertoar nije obilovao klasičnim djelima. Klasika se tek povremeno izvodila. Bilo je to doba intenzivnog izvođenja modernoga opernog repertoara Prokofjeva, Brittena, Stravinskog, Šostakoviča i suvremenih hrvatskih skladatelja koji se uglavnom drže prevladavajućih trendova nacionalnog izraza i glazbenog avangardizma, što se odražava na baletni repertoar.

Rad s troje koreografa imao je najveći utjecaj na njezinu karijeru. Plesač kao instrument koreografske kreacije istodobno je vezan i slobodan. Slobodan je snagom vlastite mašte, nadahnuća i plesačkih sposobnosti zadane pokrete usvojiti kao svoje i protumačiti ih gledatelju, a vezan je znanjem i stručnošću koreografa koji mora prodrijeti u plesača, voditi ga i vlastiti poriv za pokretom prispodobiti osobnosti pojedinca i ansambla. Rad s troje koreografa značio je Vesni Butorac Blaće stalan napredak, kumuliranje znanja i tehničkih sposobnosti za njezine sve učestalije nastupe na inozemnim pozornicama, usavršavanje i razvijanje umjetničkih dosega. Bili su to Pino Mlakar, Sonja Kastl i Waclaw Orlikowsky.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Davor Schopf, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija