8. Kazališne heroine III.: MILA DIMITRIJEVIĆ (Kragujevac, 9. siječnja 1877. – Zagreb, 12. siječnja 1972.)

Veliki uspjeh u glumačko-pjevačkoj ulozi Karoline u Graničarima

Svoje svestrane glumačke mogućnosti dokazala je i pjevačko-glumačkim nastupom u popularnim Freudenreichovim Graničarima u režiji Nikole Milana Simeonovića. Naime, Mila Jovanović je baš kao i ranije u putujućoj družini, prisustvovala svakom pokusu i znala je ne samo sve ženske uloge, nego i cijele komade napamet.

Piše: Sanja Ivić

25.9.2024. – Članovi družine primijetili su djevojčicu rekavši da im se može pridružiti kad navrši šesnaest godina. „Ali, ja sam već navršila šesnaest godina“,odgovorila je ne trepnuvši. Ubrzo odlazi s družinom bez puno razmišljanja. Obitelji je to teško palo, iako će se glumačkim pozivu kasnije odazvati njezine dvije sestre Persida i Aleksandra te njezin brat Ilija.

U početku je radila pomoćne poslove: prodavala ulaznice, čistila i glačala kostime… Jedne večeri, netom prije početka predstave, razboljela se glumica koja je imala prilično važnu ulogu. Rekli su joj: „Ti ionako znaš sve tekstove napamet, ne bi li zamijenila kolegicu?“ i tako je odigrala svoju prvu ulogu na pozornici. U putujućoj družini nastupala je u srpskim i hrvatskim krajevima početkom devedesetih godina devetnaestoga stoljeća. Poslije gostovanja u Slavonskoj Požegi, Protićeva družina nastupala je u Karlovcu sredinom 1894.  Tamo se zatekao slavni prvak zagrebačkog kazališta Miša Dimitrijević došavši u posjet svojoj bivšoj glumačkoj družini. Po povratku u Zagreb, tadašnjem direktoru Drame Adamu Mandroviću rekao je kako je u Karlovcu otkrio jednu mladu i vrlo talentiranu glumicu.

Nakon nekoliko dana, došli su iz Zagreba u Karlovac Adam Mandrović, Miša Dimitrijević te prvakinja Drame Ivana Sajević. Njih je pozvao vođa družine Protić da gostuju kao glumci u Karlovcu i tako obogate kazališnu izvedbu. Te večeri, Mila je nastupala s njima u igri Otac Martin Cormona i Grangeoa. Od velika uzbuđenja što nastupa s tako slavnim umjetnicima Mila je počela mucati, drhtala je od treme, što je izvrsno pristajalo njezinoj ulozi zaplašene djevojke koju su kao siroče doveli u bogatašku kuću. Svi su bili iznenađeni, a Mandrović reče  da još nije naišao na tako prirodnu glumu kod tako mlade djevojke.

Bio je impresioniran neposrednošću i svježinom njezine osobnosti te ju je predložio za angažman novom intendantu zagrebačkoga kazališta Stjepanu Miletiću. Početkom sezone 1894/1895. sedamnaestogodišnja gospođica Jovanović postaje članicom ansambla Zagrebačke drame i već u rujnu 1894. igra u staroj kazališnoj zgradi na Markovu trgu u predstavi Gospođa s kamelijama Alexandrea Dumasa sina. Glavnu ulogu Marguerite Gauthier tumačila je proslavljena Marija Ružička Strozzi, njezina ljubavnika Armanda Duvala glumio je Ignjat Borštnik, njegova oca Adam Mandrović, a ostale uloge tumačili su Ivana Savejević, Milica Mihičić, Mišo Dimitrijević, Borivoj Rašković i Zvonimir Freudenreich, gotovo svi najugledniji i najbolji članovi tadašnjega dramskoga ansambla. Na popisu manje važnih uloga, negdje pri dnu, navedeno je: „Olimpija – Gđica Jovanović k.d.“, to jest – kao debitantica.

U prvoj sezoni svog angažmana interpretirala je niz manjih uloga djevojaka, djevojčica i žena, pa i dječaka paževa. Među njima bile su Amathea u predstavi Tabarinova žena, Catullea Mendésa, francuskoga pjesnika, libretista i dramatičara (18411909);  Dvorkinjau  komediji U carstvu dosade Édouarda Paillerona, francuskog pjesnika i komediografa (1834–1899); Gđa Savary u povijesnoj komediji Madame Sans-Gêne francuskog pisca i dramatičara Victoriena Sardoua (1831–1908), jednog od rodonačelnika dramske forme dobro skrojena komada; Ruža u pučkom igrokazu Pastorak Josipa Eugena Tomića (1843–1906) hrvatskoga prozaista i dramatičara; Laura u komediji Zli duh austrijskoga komediografa i glumca Johanna Nestroya (1801–1862), uz mnoge druge. Dječačke uloge bile su Lucio u Shakespeareovoj tragediji Julije Cezar te Eugène u drami Toljaga Émilea Zole (1840–1902), francuskoga romanopisca, dramatičara, kritičara, polemičara, novinara, fotografa i jednog od najvažnijih predstavnika književnog pravca naturalizma.                                         

Svoje svestrane glumačke mogućnosti dokazala je i pjevačko-glumačkim nastupom u popularnim Freudenreichovim Graničarima. Naime, Mila Jovanović je baš kao i ranije u putujućoj družini, prisustvovala svakom pokusu i znala je ne samo sve ženske uloge, nego i cijele komade napamet. Tako je sjedila u parteru i pratila pokus Graničara kojim je upravljao redatelj Nikola Milan Simeonović kojemu nikako nije odgovarala Olga Weiss u ulozi Karoline. Redatelj se ljutio, čak i vikao jer se dan prikazivanja približavao. Uzeo je svoj šešir i spuštao se preko mosta s pozornice u parter namjeravajući otići. Uto spazi Milu, na časak zastane i upita: „Slušaj ti, novajlija, bi li ti mogla odigrati Karolinu?“ „Bih“, odgovorila je Mila. Redatelj je upozori: „Pazi, uloga je pomiješana s njemačkim riječima“. Mila odgovori: „Ako, naučit ću do predstave“. Redatelj uzme Milu za ruku i s njome krene prema pozornici na kojoj su bili intendant Stjepan Miletić i direktor Opere Nikola Faller, koji dometne: „Je, a kj bu s popevanjem?“. „Nešto znam, a drugo ću uvježbati“, glasio je odgovor.

I tako je nastavljen pokus. Proza je išla dobro, njemački je čitala iz teksta koji joj je dao stariji kolega Miša Dimitrijević, izgovarajući ga iskvareno, što je bilo prikladno za tu ulogu. S Fallerom je uvježbavala naslovni kuplet Karoline. „Tukao je jako po klaviru, sâm mi je vorsingal (pjevao unaprijed) i muštral me tako dugo dok sve nije klapalo“, priča o tome Mila. „Čitav dan i noć sam bubala njemački dio uloge i pjevala, a drugi dan na generalki je išlo sve kao po loju.“ Mlada glumica je nakon nekoliko dana bjesomučnih pokusa uspješno nastupila u ulozi Karoline Liebherz u pučkom igrokazu Graničari (praizveden 1857.) Josipa Freudenreicha (1827–1881), jednog od utemeljitelja kazališta na hrvatskom jeziku u 19. stoljeću, miljenika publike, dramskog pisca, popularnog glumca, redatelja, koreografa, prevoditelja i pedagoga (među njegovim učenicima bili su budući veliki kazališni umjetnici Adam Mandrović i Marija Ružička Strozzi). I dok su svi glumci pomagali i hrabrili Milu, sin Freudenreichov, Dragutin, rekao je „…kako ne dozvoljava da dotepenka pokvari komad njegova oca…“.

Predstava je sretno završila i Mila je svoju ulogu odigrala na opće zadovoljstvo. Njezinom njemačkom svi su se grohotom smijali, a osobito intendant Stjepan Miletić, kome je od smijeha pao zlatni cviker s nosa u orkestar i razbio se. Miletić je odonda počeo nositi cviker na žnorici. Skeptični Dragutin Freudenreich je iz prikrajka gledao predstavu i poslije nastupa Karoline sav veseo ušao u garderobu i povikao glumici Tonki Savić: „Tonkica, mala je bila dobra! Izvrsna! Ja sam se čist zaljubil u to hercig stvorenje!“. Čestitao joj je, čak i poljubio ruku dotepenki. Drugoga dana pozvali su je zbog isplate honorara za uskakanje u ulogu, ali Mila nije htjela primiti novac, rekavši kako je to bila njezina dužnost i da je sretna što je sve dobro ispalo. Intendant Miletić se nasmiješio i obećao za nagradu dvije nove uloge. U svojim memoarima iz 1904. osvrće se Miletić na tu izvedbu riječima: „Predstava Graničara donijela nam je novog Grgu, gospodina Dimitrijevića (koji nipošto nije zaostajao za pređašnjima) i novu Karolinu, gđicu Jovanović (sada gđu Dimitrijević; Mila se udala za Mišu Dimitrijevića 1897.) koja je došla k nama iz Protićeva društva, i lijepo je uspjela i danas je vrsna sila naše drame, glumeći pretežno veselonaivne uloge i razne vragoljaste služavke Molièrea i njegovih nasljednika“.

(Pročitajte prethodni sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 25. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija