Piše: Sanja Ivić

24.9.2024. – „Postoji u kazališnom arhivu već požutjela fotografija zagrebačkog dramskog ansambla prije njegove selidbe iz starog teatra na Markovom trgu u tada novu, današnju zgradu; fotografija od prije sedamdeset godina. Na njoj, među ostalim glumcima, nosiocima jednog slavnog stila našeg kazališta- je djevojčica, mlada, tek angažirana glumica. Jedna među mnogima s kojima će Stjepan Miletić započeti svoju reformatorsku djelatnost, ostvarivati viziju svoga teatra. I dok će nemilosrdna sudbina skidati s „pozornice koja znači život“ jednog po jednog glumca s te žute fotografije: ona, djevojčica, Mila Dimitrijević ostat će jedini svjedok toga vremena, vremena Miše Dimitrijevića, Adama Mandrovića, Andrije Fijana i Marije Ružičke Strozzi. Ne slučajni svjedok, nego kreativni sudionik u čijoj uvijek svježoj glumi odzvanja iskustvo duga razvoja jednog teatarskog stila. Od vremena njenih početaka, taj se stil naravno mijenjao: instinktom rođene glumice, na bazi svoje realistične koncepcije glume, ona je, zadržavši u svojim kreacijama naivnost i neposrednost otkrića, razvijala svoj talent uvijek osjećajući ritam vremena, njegove uvijek nove zahtjeve. Ne robujući nikad stilu, imuna od svih pomodnih diktata, ona razvija svoj lični stil prema metru svoga živoga glumačkog temperamenta, stil u kojem se zrcale ne samo njena bogata iskustva nego i iskustva našega kazališnog izraza kojeg su izgrađivale generacije glumaca. U srži toga talenta bio je realizam, ne kao škola ili kao smjer, nego kao vlastiti dah i vlastito uvijek novo otkriće. Upravo zato svoje najveće domete ta će glumica doživjeti u ruskom i našem repertoaru. Zauzevši svoje istaknuto mjesto uz Ninu Vavru i Milicu Mihičić u sklopu tadanjeg zagrebačkog ansambla, ona će  ga zadržati i poslije prvog i poslije drugog svjetskog rata, neiscrpna u svojoj energiji, veličanstvena u svojoj bezgraničnoj ljubavi prema svome pozivu. Mnogi naši autori našli su u njoj svoga suradnika, scenskog kreatora njihovih zamisli. Postavši još kao aktivna glumica legendom, njena umjetnost je još uvijek živa, neuništiva riječ na stranici naše suvremene glume.“ 

Ovim kratkim tekstom iz 1965. Marijan Matković, hrvatski književnik, esejist, dramski pisac i jedan od intendanata Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, opisuje omiljenu i sjajnu glumicu koja je tijekom više od šest desetljeća očaravala generacije kazalištaraca s ove i s one strane pozornice.

Rođena je 9. siječnja 1877. u Kragujevcu (Srbija) u obitelji Jovanović s petero djece, od kojih je Mila bila najstarija. U jednom od sjećanja na svoje djetinjstvo priča o događaju koji joj je živo ostao u sjećanju: „Otac Jovan bavio se trgovinom, a majka Katarina vodila je kućanstvo i imala veliku brigu oko odgoja i zdravlja svoje djece…. Bilo je to vrijeme ljetnih školskih praznika. Iako sam bila tek u osmoj godini života, ja sam već svršila dva razreda osnovne škole. Bila sam neobično razvijena djevojčica, pa su me roditelji ranije dali u školu. Jednoga dana posjetila nas je moja kuma Štefanija, koja je nedaleko od grada imala oveći posjed. Ona je pozvala moju majku da zajedno s nama, djecom, preko ljeta provede neko vrijeme u njezinom vinogradu. Kuma je zatim rekla kako su već dozrele trešnje, doskora će biti i drugog voća pa i ranog grožđa, napomenuvši da će djeci u zelenilu voćnjaka biti lijepo i bolje nego u velikoj sparini koja je vladala u gradu. Majka pristade uz riječi: Hvala ti draga moja Štefanijo, ali ne mogu s tobom večeras na put. Moram još svašta za djecu pripremiti i urediti mom Jovanu kuću, pa bih tek za par dana mogla doći. Otac se umiješao u razgovor zahvalivši se kumi na pozivu rekavši kako će u nedjelju poslije podne dovesti čitavu familiju u vinograd. Kuma je na to predložila da sa sobom povede Milu – to jest – mene, roditelji su pristali i ja sam te večeri već noćila u vinogradu.

Moja kuma nije imala svoje djece, mnogo me voljela i često me pozivala u goste, ugađajući mi, uz brigu da mi bude što ljepše u njezinoj kući. Prvi dani prolazili su mi brzo…. Došla je nedjelja, ali moji nisu stigli. Prošao i ponedjeljak, njih još uvijek nije bilo…. Plakala sam u strahu da im se nešto nije dogodilo. Kuma me tješila, ali me ipak posala kolima u grad. Ulazna vrata i svi prozori naše kuće bili su zatvoreni. Počela sam lupati po vratima iza kojih mi majka odgovori da su djeca oboljela od ospica i da me ne može pustiti unutra…. Odgovorila sam: Pa i ti si s njima u kući, pa nisi oboljela. Ja nisam više dijete. Zdrava sam i jaka, pa ću ti pomoći… Ja se ne bojim…Ali, i dalje me nije htjela pustiti. Odbježala sam ocu i u suzama ga zamolila neka me odvede kući i  nagovori majku da me pusti k sebi. Nakon duljeg objašnjavanja našla sam se uz bolesne sestra i brata. Iako je već bio prošao treći dan oni su još imali vrućicu. Majka ih je prematala u tople krpe i suhe ručnike, a ja sam joj – ponosna – pomagala i davala im žličicom čaja…. Nešto malo su i pojeli…. Iako su bili bolesni i seke i braco su pokazivali svoju radost jer sam bila s njima, a ja sam im pripovijedala razne priče i pjevuckala, samo da im olakšam boli…. Majka je bila neumorna… i nakon par dana otvoriše se u sobi prozori, što je bio znak da je liječnik ustanovio kako su svi zdravi…. Domalo nas se moglo vidjeti kako se igramo na rijeci… Kuma je svakodnevno pisala i pitala za sve nas. Kad je konačno dobila vijest da je sve u redu, došla je u grad i kolima nas odvezla u vinograd gdje smo ostali sve do jesenskih kiša.

Svi smo se oporavili, a osobito naša draga i dobra majka koja je, dok su djeca bolovala, probdjela desetak noći uz njih; s neizmjernom brigom i neizrecivom majčinom ljubavlju otklonila tešku bolest i spasila svoju djecu, za koju je živjela do zadnjeg daha svoje plemenite duše.“

Bila je veoma bistra djevojčica i s nepune četiri godine je igrala malu Klementinu u francuskoj komediji Kartaš, koju je izvodilo Kragujevačko diletantsko društvo. Već tada je govorila jasno, a na sceni se kretala s potpunom sigurnošću. Njezin je otac bio vrlo duhovit čovjek i imao je prirodan dar za imitatora. Znao je izvrsno oponašati i glasom i mimikom svu svoju okolinu, pa je time često zabavljao svoju djecu. No, zdravlje se majke Katarine pogoršalo (bolovala je od tuberkuloze) te je ona umrla vrlo mlada, ostavivši iz sebe šestero djece. Kumovi i znanci su tijekom njezine bolesti uzeli djecu u svoje kuće kako se ne bi zarazila.

Nakon majčine smrti, u rodnom Kragujevcu, u trinaestoj godini života Mila će se susresti s kazalištem tijekom nastupa tada poznate putujuće glumačke družine Đorđa Protića. Izvodio se komad Zla žena. Te večeri je Mila prvi put vidjela prave glumce, punu dvoranu, i doživjela pljesak i odobravanje gledatelja. Bila je posve opčinjena i znala bi se ujutro zavlačiti u dvoranu u kojoj su glumci uvježbavali večernji nastup.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija