Piše: Sanja Ivić

26.9.2024. – U staroj kazališnoj zgradi na Gornjem gradu Mila Jovanović igrala je trideset uloga s ukupno 97 nastupa. Tada su svi članovi morali prema intendantovom novom kazališnom redu igrati velike i male uloge. Miletić je ukinuo klasificiranje glumljenja po fahu. Po potrebi se moralo čak i statirati. Tako je i odredio da su svi članovi kazališta, osim uprave i velikoga glumca i redatelja, doajena tadašnjeg hrvatskog glumišta Andrije Fijana, obvezni statirati u izvedbi Wagnerove opere Tannhäuser.

Mila je morala uz nastupe u dramskim tekstovima pjevati u zboru i redovito statirati, igrati male uloge u opereti, u komadima s pjevanjem, u pantomimi, pa i plesati, čak je i pet puta tumačila naslovnu ulogu u Delibesovom baletu Coppelia.

Već tijekom zadnje sezone u staroj zgradi 1894/1895. mladi i ambiciozni prvi intendant današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Stjepan Miletić (1868–1908) započeo je s velikim reformama u organizaciji rada. Zagovarao je suvremeni, moderni glumački izraz. Umjesto nekoliko pokusa, uvodi čitaće probe kojima je sâm prisustvovao, čime je glumce prisilio na učenje i dublje studiranje uloga. Svaki se komad uvježbavao tako dugo dok se glumci nisu potpuno uživjeli u svoje uloge. Na repertoaru su bila realistička i naturalistička djela koja su od glumaca zahtijevala realistički način glumljenja. „Staromodni patos ostao je kao nekim čudom u gornjogradskom teatru“, znao je govoriti Adam Mandrović (1839–1912), glumac, redatelj, ravnatelj Drame i kasniji intendant zagrebačkog kazališta.

U to doba dolazi do snažne transformacije stila glume. Dotadašnja patetično-romantična interpretacija stihova uz artificijelne tonove salonske konverzacije odjednom se morala promijeniti zbog sve većeg prodora realizma i naturalizma uz tekstove koji su podrazumijevali mnogo prirodniju glumu. Dramatizacija Zolina romana Toljaga izvodi se već 1886., Ibsenova Nora 1888., ali će do definitivne preobrazbe doći pod Miletićevom intendanturom tijekom koje su izvođena i druga Ibsenova djela: Neprijatelj puka, Sablasti, kao i Hauptmannova naturalistička drama Anica, i čak deset premijera drama ruskih pisaca (Gribojedov, Gogolj, Ostrovski, Tolstoj, Čehov), uz konstantno promoviranje domaćega dramskog stvaralaštva i pisaca starije hrvatske književnosti poput Marina Držića, Ivana Gundulića, Junija Palmotića te Dimitrije Demetera uz mlade snage Ive Vojnovića, Srđana Tucića i mnogih drugih.

Važno je naglasiti kako je hrvatsko glumište u nekoliko desetljeća od samih početaka 1840. prešlo golemi put, od lakrdija i loših njemačkih prerada velikih svjetskih dramatičara, izbacivanja njemačkih glumaca sa scene te od na brzinu sklepanih predstava s glumcima među kojima je bio i neškolovanih, do institucionalnoga kazališta s jasno definiranim repertoarom, stalnim dramskim ansamblom, s ponovo ustanovljenom Operom i utemeljenim Baletom kao zasebnim umjetnostima, koji su tijekom sezona izvodili djela domaćih autora, uz djela klasičnog, suvremenog i modernog svjetskog repertoara po uzoru na nacionalna kazališta širom Europe.

Miletićevo doba (1894–1898), kako se popularno naziva intendantura Stjepana Miletića zagrebačkim nacionalnim kazalištem, jest period kada se zagrebački teatar definitivno profilirao kao središnja kazališna kuća u Hrvatskoj. Miletić je ostvario cijeli niz scensko-praktičnih, administrativnih i umjetničkih reformi. Uveo je funkciju intendanta odgovornog za cjelokupan rad i poslovanje kazališne institucije, uz već spomenute obvezne čitaće pokuse, inzistirao je na važnosti redatelja predstave (redatelj nije više morao biti i glumac), fiksirao je desetomjesečno trajanje kazališne sezone, preselio teatar u novu zgradu (današnje zdanje), organizirao gostovanja inozemnih ansambala i pojedinaca, popunio ansambl novim članovima, modernizirao izgled tiskanih materijala uz predstave, razvio promidžbu, osuvremenio scensku tehniku, uveo izradu scenografije i kostima za svaku predstavu, financirao prevoditelje inzistirajući na novim i kvalitetnim prijevodima s originala, ustanovio je nagradne natječaje za pisce, uveo simfonijske koncerte i proveo reformu repertoara koji je bio uz bok europskim nacionalnim kazalištima. Znajući da se sustavno treba odgajati publika, nedjeljom su bile izvođene matineje za đake uz povoljne cijene karata, a isto tako je i organizirano dovodio seljake iz šire zagrebačke okolice na izvedbe kazališnih predstava. Dnevno je bio u doticaju s novinama; ukratko, osigurao je kazalištu, nakon niza letargičnih godina, ugledan položaj u hrvatskoj kulturi. Uza sve to je i raskidom s glumačkom patetikom prošlih desetljeća udario temelje modernoga kazališnog izričaja.

Upravo će taj odmak od patetike omogućiti glumcima zagrebačkoga kazališta da razviju svoje umijeće. Već vrlo rano kreacije Tonke Savić, Milice Mihičić, Ignjata Borštnika i Dragutina Freudenreicha, a naročito Miše i Mile Dimitrijević, imale su izrazito realistička obilježja. Svjestan neophodnosti obrazovanja mladih glumaca, Miletić 1896. osniva i vodi (do 1898.) Hrvatsku dramatsku školu, prvo takvo nacionalno učilište vođeno suvremenim  pedagoškim načelima, koju je završilo nekoliko velikih glumaca i redatelja poput Josipa Bacha, Đure Prejca, Ive Rajića i Nine Vavre. Dvogodišnji program obuhvaćao je poduku iz hrvatskoga, francuskog i njemačkog jezika, govorništva, estetike i analize drame, književne i kazališne povijesti, rada na ulozi, mimike, kostimiranja, maskiranja, plesa i mačevanja. Među nastavnicima je uz njega bio i Miša Dimitrijević kojemu je povjerio nastavu glume, obrazloživši to u svojim memoarima konstatacijom: „Gospodin Dimitrijević, niknuo iz naroda, svakako je najprirodniji glumac hrvatske pozornice. Njegova je igra uvijek prirodna i najviše odgovara narodnom stilu. Boljeg učitelja ne bih mogao preporučiti mladim hrvatskim glumcima“. Mišina učenica Mila vrlo brzo se afirmirala u novom realističnom repertoaru.

U prvoj fazi svoje umjetničke karijere najveći uspjeh postiže ulogom slaboumne Akuline u Tolstojevoj drami Moć tmine (premijera 1898.) u kojoj će dvadeset godina kasnije maestralno odigrati glavnu žensku ulogu Anisje. Miletić je 1898. razriješen dužnosti, no njegovi učenici, kolege i poštovatelji kao što su Adam Mandrović, Vladimir Trešcec- Branjski, Nikola Andrić, Josip Bach i Ivo Raić nastavljaju unapređivati kazališni sustav i repertoar tijekom nadolazećih desetljeća.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija