11. Kazališne heroine III.: MILA DIMITRIJEVIĆ (Kragujevac, 9. siječnja 1877. – Zagreb, 12. siječnja 1972.)

Briljantna u ulogama tragičnih žena iz puka

Mila Dimitrijević spada među plejadu umjetnika koji su na našoj zagrebačkoj pozornici uzgojeni od glumaca i redatelja, od onih koji su znali svoj glumački zanat, svoje glumačko i umjetničko umijeće prenijeti i uliti u druge, jer su ga i sami imali na pretek. Slaveći glumu i umjetnost.

Piše: Sanja Ivić

28. rujna 2024. – Golemi dio njezina glumačkoga repertoara zauzimala su djela domaćih autora kojima je često pomagala u afirmaciji kod publike svojim životno uvjerljivim i tragičnim i komičnim likovima. U razdoblju do Prvoga svjetskog rata, a i kasnije, igra glavne uloge u gotovo svim kazališnim komadima (komedijama, šalama i jednočinkama tematski vezanima uz ličko selo, napisanima ličkim razgovornim jezikom) hrvatskoga književnika, dramatičara i komediografa Petra Petrovića Pecije (18771955), svojedobno vrlo popularnog autora koji je na pozornici zagrebačkoga HNK imao petnaest praizvedbi. Od glavnih uloga u tekstu Ruška iz 1905. pa sve do Pljuska praizvedenog 1918., Mila Dimitrijević nanizala je velike glumačke kreacije. Slavko Batušić opisuje njezina ostvarenja: „Čist, divan narodni govor teče iz njezine dikcije u bogatoj melodici savršeno nijansiranih vokalnih kvantiteta. Upravo folklorno vjerno i umjetnički izbrušeno ona daje nepatvorenu narodnu frazu ličkoga govora, oživljujući likove sa sela“. 

Igrajući Ružu na praizvedbi 1911. u ekspresionističkom djelu Požar strasti, najboljoj drami Josipa Kosora (18791961), hrvatskoga dramatičara, novelista i romanopisca, Mila Dimitrijević ponovno je pokazala savršeno vladanje narodnim jezikom, ovoga puta slavonskim idiomom. Bila je i Jela u drami Mati (praizvedba 1916.) Frana Galovića (18871914), najpoznatijeg podravskog pjesnika i dramatičara, predstavnika drugog vala hrvatske moderne; Katica u poetsko-ekspresionističkoj drami Ponoć (praizvedba 1921.) hrvatskoga dramatičara, redatelja i teoretičara drame Josipa Kulundžića (1899–1970); Stana u drami  Vučina (praizvedba 1921.) Milana Ogrizovića (1877–1923), jednog od najizvođenijih hrvatskih dramatičara, autora slavne Hasanaginice koja se na repertoaru HNK zadržala desetljećima; Ruža u pučkoj tragediji Majstorica Ruža (praizvedba 1924.) Joze Ivakića (1879–1932), domaćega književnika, dramatičara, dugogodišnjeg dramaturga zagrebačkog HNK, kritičara, kazališnog i filmskog redatelja, a svoj bogati repertoar nadopunila je igrajući u djelima Ivana Cankara (18761918), slovenskoga pisca, dramatičara, esejista, pjesnika i jednog od začetnika modernizma u slovenskoj književnosti (Za dobro naroda, premijera 1934.), Miroslava Krleže (1893–1981), jednog od najvećih hrvatskih pisaca, dramatičara, esejista, polemičara i leksikografa (Golgota, praizvedba 1922. u režiji Branka Gavelle), Milana Begovića (1876–1948), hrvatskoga dramatičara, pjesnika i novelista, izrazitog predstavnika modernizma (I Lela će nositi kapelin, praizvedba 1934.) te u djelima Miroslava Feldmana (1899–1976), domaćega dramatičara i pjesnika koji je u svojim međuratnim djelima baštinio Krležino i europsko iskustvo (Profesor Žic, praizvedba 1934.) te mnogim drugima.

Godine 1925. Mila Dimitrijević slavi trideset godina umjetničkoga djelovanja. Tim povodom, poznati ondašnji zagrebački kritičar Vladimir Lunaček piše: „Danas slavi vrlo omiljeli član naše dramske družine, a usred krize našega kazališta, gdja. Mila Dimitrijević tridesetu obljetnicu što se je posvetila glumi. Gdja Mila Dimitrijević spada u srednju generaciju našega glumačkoga ensemblea. I ona se je rekrutirala iz jedne putujuće družine kao i većina naših najvećih aktera i aktrisa poput svoga muža Miše Dimitrijevića, Gavre Savića, Adama Mandrovića…. U njenome razvitku opazio se blagotvorni utjecaj njezina muža i učitelja Miše Dimitrijevića. I ako je u raznim, osobito pučkim komadima pokazala lijepi glumački dar, ipak je njezin glumački glas prodro među publiku – ili bolje reći – ona je općinstvo osvojila kreacijom Katjuše Maslove, u dramatizovanom Tolstojevom romanu Uskrsnuće. Uspjeh je bio upravo veliki. I ako je kod premijere bilo još dosta neizglađenih momenata, ipak se je vidjelo da je ta uloga kao i ne koje u tu vrstu spadaju, pravo područje njezinog glumačkog djelovanja. Od onda gdja. Dimitrijević bez konkurencije igra te uloge tragičnih i nesretnih žena seljačkog i srednjeg staleža. Od posljednjih njenih vrlo uspjelih kreacija valja spomenuti samo jednu, koja nadilazi svakidašnju kvalitetu, a to je bila glavna ženska uloga u Molnárovoj drami Liliom. U dramama Pecije Petrovića ona je zadužila autora svojom vanredno prirodnom igrom i prikazivanjem prave narodne ženske ćudi. Možda je bila najbolje u njegovoj drami Ruška. Gdji. Dimitrijević uspijevaju najbolje one uloge u kojima imade da prikaže tragiku žene iz puka, one male bezimene žene, za koju nitko ne zna, za koju se ne brine ni njezina svojta, i za koju ne zna ni društvo ljudsko. Ona je sretna usvojoj kratkoj ljubavi i za tu sreću žrtvuje ona sav svoj život i svu svoju budućnost, pa i sam svoj moral i ženski ponos i glas.

U nekolim je ulogama prikazivala i one žene koje potekavši iz toga miljea stradavaju, te zapadoše u onaj iz društva izlučeni sloj ljudi koji se više ne broji.To su one Katjuše Maslove, koje nitko ne pita kako su došle do bludilišta, zašto su se odale piću, tko je kriv njihovoj tragičnoj sudbini. A nema nikoga tko bi ih kušao pridignuti. Taj proces polaganog osvještavanja čovječjeg ponosa i postajanje novog čovjeka uspjelo je Dimitrijevićki prikazati u Maslovoj. Jednako je kao ljubovca i priležnica budimpeštanskog protuhe Lilioma znala predobiti za sebe svu publiku koja ju je vidjela. U njezinom prikazivanju nema velikih nota koje bi je osposobile za uloge visoke tragike, ali imade onih iskrenih, uvjerljivih i onih dubokih glasova prave unutarnjosti koji moraju dirati i djelovati. To su oni osjećaji prosječnog čovjeka, male žene, koju viđamo svaki dan, samo gdje se bori i bije sa običnim životom, a na čije duševne predispozicije ni ne mislimo. Pa, ipak, i u tim ženicama imade velikih požrtvovnih individua i mukotrpnih duša koje dašto, nisu Antigone, ali su patnice života.

Osim ovih kreacija koje neće nikada biti zaboravljene u povijesti naše drame ima gdja. Mila Dimitrijević i drugih uloga, poimence onih  koje su iz pučkih komada. Tu je ona upravo sjajna i nema nijedne na našoj pozornici koja bi joj mogla biti jednaka. U njoj imade pravog pučkog tona, a osim toga i one vedrine koja je nužna za prikazivanje takvih uloga. Svečarica je odrasla među narodom, djelovala je na putujućim pozornicama pa otuda i znade ona donijeti pravi pučki ton, onaj kolorit i životni dah narodni. Već u dramama Pecije Petrovića ona je vazda, kadgod bi igrala uloge – a igrala je obično glavne junakinje – daleko natkrilila sve ostale svoje družice baš tom odlikom donašanja pravog tona i duha našega naroda na pozornicu. Mi nažalost tome posvećujemo premalo pažnje, pa mnogokrat naši pučki komadi iznose tipove koji nas sjećaju na  Defferegerove salonske Tirolce.

Jednostavnost i iskrenost, a ipak neko pritajeno nepouzdanje koje karakterizira naše narodne žene, to umije gdja. Dimitrijevićka, da donese na pozornicu. Sada, nakon trideset godina rada na našoj hrvatskoj pozornici, gdja. Mila Dimitrijević ne ulazi ni u kakovu novu fazu svojega glumačkoga rada i umjetničkoga djelovanja. Ona ostaje kod one svoje struke u kojoj je polučila svoje nezaboravne uspjehe i ona će ostati zacijelo i nadalje kod toga rada i bogatiti našu umjetničku povjesnicu mnogom kreacijom koja će se redati uz njezinu Katjušu Maslovu. No, nije samo to što mi poštivamo u svečarici, nego je i u njoj i jedan dio one stare škole našega kazališta kada nije bilo glumačke škole ni drugih sredstava koji su pravili glumca ili glumicu, nego kada je jedino i isključivo odlučivao talenat. Gdja. Mila Dimitrijević spada među tu plejadu umjetnika koji su na našoj zagrebačkoj pozornici uzgojeni od glumaca i redatelja, od onih koji su znali svoj glumački zanat, svoje glumačko i umjetničko umijeće prenijeti i uliti u druge, jer su ga i sami imali na pretek. Slaveći glumu i umjetnost gdje. Mile Dimitrijevićke danas nakon trideset godina, slavimo i jedan dio našeg kazališta sa Markovog trga, koji je čitavom svojom tradicijom umjetničkom i čitavom svojom pedagoškom snagom za mlađe adepte Talijine, ušao u novu zgradu i tu u onima najmlađima ostavio sjajne tragove svoje velike umjetničke kvalitete“. 

(Pročitajte prethodni sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija