Piše: Sanja Ivić
29.9.2024. – Iako je bila umirovljena ubrzo nakon jubileja, igra i dalje. Nastupa i dalje u kazalištu. Ne libi se čak ni putovanja po manjim mjestima, a glumi i u kabaretu. Posebnu živu galeriju likova između dva svjetska rata stvorila je Mila Dimitrijević u komedijama Branislava Nušića (1864–1938), uz Steriju najvećega srpskog komediografa. Nušićeve komične, naivne i umišljene junakinje našle su u Dimitrijevićki sjajnu interpretatoricu. Već 1901. nastupa u prvoj izvedbi Nušića na zagrebačkoj sceni u drami Tako je moralo biti. No, vrhunske izvedbe bile su uloge Simke u Ožalošćenoj porodici i Živke u Gospođi ministarki, predstavljajući zagrebačkoj publici Nušića u najboljem svjetlu. Pišući o njezinim ulogama u Nušićevim komedijama, Slavko Batušić naglašava: „Ona na sceni živi punokrvno, s baštinjenim instinktima za umjetničku evokaciju sredine iz koje potječe, reproducira njihov specifični ton, rekonstruira geste i poze, ali nikad drastično, već prožeto onim jedinstvenim spontanim humorom koji razblažuje i osvaja, a koji je u teatru jednako vrijedan kao i tragični krik dramskih potresa“.
Kada je Nušić 1929. prisustvovao zagrebačkoj premijeri svoje popularne komedije Gospođa ministarka u kojoj je Mila Dimitrijević igrala Živku, naslovnu ulogu, rekao je: „Naša beogradska ministarka u toj ulozi glumi, dok Mila Dimitrijević u njoj živi!“.
Do početka Drugoga svjetskog rata istaknula se u ulozi Regine u Ibsenovim Sablastima te Julke u Molnárovom djelu Liliom. Poslije Drugog svjetskog rata, kada je imala sedamdeset godina, stigla je ponuda iz zagrebačkog HNK da se vrati na scenu. U sezoni 1945/’46. nastupa kao gospođa Orden u dramatizaciji kazališnog redatelja, pisca, dramaturga, povjesničara umjetnosti i leksikografa Slavka Batušića (1902–1979) antinacističkog romana Johna Stenibecka Mjesec je zašao, uskoro u Cankarjevoj drami Kralj Betajnove te u obnovljenoj predstavi Gospođa ministarka koju je pred oduševljenim gledalištem odigrala preko 130 puta.
Iz toga razdoblja njezina najupečatljivija kreacija bila je uloga Dude, Vasvine dadilje, u drami hrvatske književnice zaokupljene egzistencijalnim temama poetsko-lirskog izričaja Mirjane Matić-Halle (1912–1958), pod naslovom Teške sjene u režiji Mirka Perkovića. Povodom premijerne izvedbe u studenom 1950. godine, književnik, teatrolog i kritičar Ivo Hergešić piše: „…No najveća atrakcija je Duda, Vasvina dadilja koju je kreirala Mila Dimitrijević. To je nezaboravan doživljaj. Stara je dadilja jedino lice u drami koje živi od početka do kraja istinskim i punim životom. Velika je umjetnica iskoristila sve mogućnosti koje daje tekst; ni časkom nije ispadala iz igre, sve praznine je ispunjala bogatim podtekstom. Bila je raznolika a ipak cjelovita, priprosto čeljade koje živi za druge, ali svojom aktivnom ljubavlju prema bližnjemu postaje centar čitave radnje i bez ikakve nametljivosti privlači opću pažnju i većinu simpatija. U posljednjem pak činu, kad otkriva Vasvi kakav je bio Vasvin otac, uspinje se do tragične veličine i postaje glavnom osobom drame. To je doista krik ponižene i ranjene žene, to je istinska tragedija koja izvire iz društvenih odnosa, a stvorena je na bazi ekonomske nejednakosti, fizioloških okolnosti i gruboga nasilja.No, valjalo bi o toj roli, koja je veoma složena i veoma naporna (umjetnica je stalno na sceni, stalno se kreće, diže, sjeda, ruši, poskakuje i potrkuje) napisati poseban osvrt. I recenzent koji ne pada lako u zanos, osjeća da su te riječi hvale u priznanja sitne i nedostatne da izraze ono što je stvorila Mila Dimitrijević“. 1952. igra Mandu u Budakovoj Mećavi i time zaokružuje niz profiliranih ženskih uloga.
Početkom 1955. godine, 11. siječnja, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagreb obilježava Mila Dimitrijević rijedak umjetnički jubilej – šezdeset godina umjetničkog djelovanja. Slavljenica je za tu prigodu odabrala naslovnu ulogu Katarine Mamouret u komediji francuskoga glumca, redatelja i dramskog pisca Jeana Sarmenta (1897–1976) pod naslovom Mamouret u režiji Ljudevita Galica i Bogdana Jerkovića, scenografiji Aleksandra Augustinčića i kostimima Inge Kostinčer, sa scenskom glazbom Rikarda Šimačeka. Prevoditelj je bio Nikša Stefanini. U provincijskome mjestu gdje članovi velike obitelji imaju običaj sklapati brak s rođacima, mladi Pierre, na poticaj svoje stogodišnje prabake odluči pobjeći sa zabavljačicom putujućeg cirkusa. Uz Milu, u ostalim ulogama nastupili su: Gizela Huml, Mira Župan, Dubravka Gall, Nada Nučić, August Cilić, Mato Grković, Emil Kutijaro, Amand Aliger, Jurica Dijaković, Vladimir Leib, Jurica Dijaković, Zvonko Strmac, Ante Dulčić i Davor Herceg. Nakon brojnih telegrama, čestitki i govora, slavljenica je još jednom oduševila svojom sjajnom glumom. Sama umjetnica je govorila: „U mom životu bile su sudbonosne tri Katarine: prva je bila moja pokojna majka, koje se jedva sjećam, druga Katarina Maslova koja me dovela u red velikih glumica, a treća… moja jubilarna rola Katarina Mamouret… Ponosna sam i sretna da igram tu ulogu povodom ove velike obljetnice“.
Svim svojim čestitarima i cjelokupnoj našoj javnosti svečarica se na kraju zahvalila sljedećim riječima: „Šezdeset godina! Zar već? Došla samo ovamo još kao djevojčica u ovaj naš krasni grad, u moj premili Zagreb i ovo moje tako drago kazalište. Šezdeset godina stvarala sam na ovoj pozornici bezbroj likova još pred vašim djedovima, vašim roditeljima i pred Vama. Koliko sam zavoljela ja sve Vas i Vi mene najbolje dokazuje ovaj dugi niz godina koje smo proveli zajedno u uzajamnoj ljubavi. Večeras sam ovdje čula toliko lijepih riječi i primila tolika priznanja i pohvale, da bih vam za uzvrat morala mnogo toga reći, no u ovom sretnom uzbuđenju ne mogu reći ništa drugo, nego hvala svima od sveg srca, hvala, ljubljeni moji“.
Bila je vezana uz zagrebačko kazalište i sam grad Zagreb neraskidivim vezama. Kako sama kaže: „Moj Zagreb i moj teatar. Nikada ga nisam htjela ostaviti, baš zbog one ljubavi s kojom sam u njemu bila primljena i zato sam odbila ponude čeških i poljskih kazališta…. Stjepan Miletić je htio u Beču zakupiti jedno kazalište u kojem bi se izvodila samo djela klasika slavenskog repertoara, i u kojem bi mene i još neke glumice stavio kao protagonistice, da Bečani vide kako se glume djela Tolstoja i drugih velikih slavenskih pisaca… Možda će vam se činiti čudno, a bila sam upravo nesretna kada sam sanjala da sam negdje daleko, ustala bih prestrašena… i umirila bih se istom kad bih iz svoga ondašnjeg stana u Kamenitoj ulici broj 5. vidjela ispruženog kamenitog lava…“.
O Miletiću i tadašnjim kolegama: „Miletić, veliki, nezaboravni Stjepan Miletić, divna pojava, plemeniti čovjek i umjetnik… a što da kažem o mojim već davno pokojnim kolegama i kolegicama, o našoj nezaboravnoj Mariji Ružički-Strozzi, pa o Ljerki Šram, Milici Mihičić… Bili su to dani stvaranja kada smo bili puni vjere u same sebe, kad smo maštali da ćemo stvoriti pravo, veliko, narodno kazalište i ja mislim da sam doživjela veliku sreću da mogu igrati u svom kazalištu…“.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. rujna 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija