Piše: Sanja Ivić

27.9.2024. – Početkom 20. stoljeća nastavlja se prodor novih međunarodnih autora i tekstova. Naturalističku dramu Mladost njemačkog pisca i dramatičara Maxa Halbea (1865–1944)  zagrebačko kazalište izvodi 1902. Mila Dimitrijević igrala je Anicu, jednu od glavnih uloga uz partnera Ivu Raića (koji je iz Berlina došao gostovati u Zagreb). Kritičar Obzora piše: „Gđa Dimitrijević dotjerala je svoju ulogu gotovo do savršenstva, pa se može kazati da se u njoj otkrio novi dramski talent. Neke nuance zadivile su, a sva njena igra: plač, smijeh, srdžba, stid, kajanje i ono stotinu osjećaja mlade duše – bijaše puka naravitost, ni trunka teatralnosti, te se može reći da nije glumila, već da je živila na pozornici“.

Godine 1903., samo nekoliko mjeseci nakon petrogradske praizvedbe u Zagrebu, izvode se dvije drame Maksima Gorkog: Malomještani (danas poznati pod naslovom Malograđani) i Na dnu. Kritičar Obzora piše o predstavi Malomještani: „Pred gledaocem se razotkriva novi svijet koji teži za slobodom i nezavisnošću ličnosti. Ta oštra tendencija ima privlačivu silu za gledaoce u čijem srcu nalazi odjeka taj neutaživi vapaj za oslobođenim novim životom. U tome teži tajna velikog uspjeha što ga je ta drama ne samo u Rusiji, nego i u zapadnoj Evropi polučila. To je revolucija ne samo u dramskoj tehnici nego i u mislima i osjećaju suvremenog čovjeka. Po Gorkom treba da uskrsne novo pokoljenje doraslo za velike i teške zadaće života, da izvojuju carstvo slobode, istine i pravde čovječanstvu“. Predstavu je režirao Miša Dimitrijević, koji je ujedno i tumačio ulogu Besemjonova, uz  Tonku Savić (Akulina Ivanovna), Milivoja Barbarića (Petar),  Zdenku Teršovu (Tatjana), Ignjata Borštnika (Nil), Dragutina Freudenreicha (Perčihin), Milu Dimitrijević (Polja), Milicu Mihičić (Jelena Nikolajevna), Andriju Fijana (Teberjov), Ninu Vavru (Cvjetajevna), Jelku Anić (Stjepanida) i Josipa Štefaneca (Šiškin). Ova izvanredna ekipa, sastavljena od odličnih glumaca raznih generacija, oduševila je zagrebačku publiku i kritiku, najviše se približivši u ono vrijeme realističnom, narodnom glumačkom izrazu. Bio je to plod Miletićevih nastojanja, iako je tada intendant bio Adam Mandrović.

Mila Dimitrijević glumila je i u komadu Na dnu života, gdje se posebno istaknula ulogom djevojke Nastje. Već tada se potpuno zaokružila transformacija  glumačkog stila koji se usmjerio prema psihološkom produbljivanju i realističkoj karakterizaciji. Prema riječima Slavka Batušića, sve se to sjedinilo u umjetničkoj osobnosti Mile Dimitrijević kojoj je uloga Katjuše Maslove u Tolstojevom Uskrsnuću 1904. značila pravi trijumf. Kolikogod je taj roman u dramatizaciji Henryja Bataillea i Michaela Mortona adaptiran prema francuskim scenskim pravilima, „…Mila Dimitrijević je u svojoj jedinstvenoj kreaciji izrazila svu opće ljudsku tragiku nesretne žene i sažela je u simbol čisto etičkog humanizma. Gotovo četvrt vijeka igrala je Katjušu, koja ostaje kao jedan od nezaboravnih trajnih likova zagrebačke scene“.

Jedna od onih koja je kao gimnazijalka gledala Milinu Katjušu bila je i buduća velika glumica Bela Krleža (1896–1981). U svojim sjećanjima iz 1946. opisuje  prvi susret  s umjetnicom Milom Dimitrijević: „Listajući po godišnjaku Moskovskog Hudožestvenog Teatra iz 1945. godine obnavljala su se u meni sva sjećanja na one dane njihova trijumfalnog gostovanja u Zagrebu. Te dane ubrajam među najpotresnije doživljaje moga života.Pregledavajući fotografije onih dragih lica od kojih mnoga više nisu među živima, spoznala sam da to zapravo i nije bio moj prvi susret s hudožestvenim teatrom…

Prenosim se u prve srednjoškolske dane, kad se skucavalo za kazališnu ulaznicu jedva nekoliko krajcara, otkidajući doista od usta i kad se uzbuđeno stiskala ta ulaznica za tu čudesnu kuću, najljepšu kuću u cijelom gradu; i kad se kroz blistavi sjaj velikog lustera iz zadnjih redova balkona buljilo kao u groznici, dolje u četverokut pozornice kao u neki drugi život, život zbog kojeg je vrijedno živjeti, u život iznad života, u život pozornice…. A one prve magijske riječi što smo ih slušali kao djeca, davale su smjer našem kasnijem životu; one su učinile da i sami podjemo putem te svete ognjice, tog čudesnog ludila, tog „hodanja po krovovima“…. U te, dakle, dane prvog teatarskog transa pada i dan kada sam prvi put čula glas Katjuše Maslove s naše scene, kad sam prvi put vidjela prekrasni lik nesretne Katjuše, divne ruske djevojke i žene. Nikada to neću zaboraviti. To je zaista došla u naš grad prava Katjuša Maslova kakvu je Tolstoj zamislio i vidio u svom „Uskrsnuću“, a koju je na našoj sceni ostvarila naša glumica, slavenska umjetnica, velika kreatorica čitavog ogromnog niza najpotresnijih dramskih likova, naša Mila Dimitrijević.

Onaj njen prvi čisti susret s Nehljudovim, ona atmosfera koju je ona stvorila u I. činu svojim bićem, svojom pojavom, čistoćom prave ruske djevojke, to je bilo i ostalo jedinstveno. Nikada se više ne može pojaviti takova Katjuša. Tako isklesati taj lik kroz daljnja četiri čina, provesti  razvoj karaktera te nesretne duše, mogla je samo tako velika umjetnica. I zato odjekuje još danas nezaboravno u nama njen, samo njoj svojstven glas baršunast i plemenitog metala ruskih zvona; još i danas čujemo njen tihi i mekani melos koji Katjuša pjeva Nehljudovu:

Tko zaželi, tom se i ispuni,
Prije nego što snijeg okopni.

Katjuši, tom tako tipičnom Tolstojevu liku ruske žene-čovjeka, njenom propadanju kroz koje se ona zapravo pročišćuje do svoje sibirske sudbine, dala je Mila Dimirijević sve nijanse slavenskog glumačkog registra kojim upravo ona tako bogato raspolaže… Znam da svatko od nas nosi u sebi jedan takav doživljaj, sudbonosan i nezaboravan kao što je u meni ostala u duši ljubljena Katjuša Maslova.

Eto, toj Katjuši zahvaljujem svoj prvi susret s našim hudožestvenicima, jer to je bila samonikla hudoženstvena kreacija, koja je u svima koji su imali sreću da je vide, ostavila duboke tragove svjetla koja nikada ne gasnu….

Pa kada danas, nakon toliko godina, pomislim da imam tu sreću i čast da igram na toj istoj sceni s tom mojom Katjušom, da sjedim s njom u istoj garderobi, da je gledam na pokusima i susrećem dnevno, da ona živi među nama i kreće se ovom našom pozornicom evo već pune 53 godine… Kad o svemu tome razmislim, onda me i same te činjenice ispunjaju tihom srećom koju ne mogu i ne umijem izraziti drukčije, već da kažem: ponosna sam…“

Treba naglasiti kako njezina vrhunska gluma nije prošla nezapaženo ni od samih Hudožestvenika. Naime, prilikom gostovanja MHATA u Zagrebu u studenom 1922., kada su ruski umjetnici iz Moskve izveli 13 predstava svoga reprezentativnog repertoara, 5. studenoga je Stanislavski zajedno sa svim članovima ansambla prisustvovao reprizi Krležine Golgote u Gavellinoj režiji. Nakon gledanja predstave, Stanislavski je izjavio kako bi sa sobom poveo Milu Dimitrijević koja je igrala Ženu Ksaverovu.    

Ruski repertoar pružao je velike glumačke mogućnosti sada već iskusnoj glumici u tridesetim godinama života, pa tako 1911. igra Lizu u Tolstojevom komadu Živi leš, a iduće godine i Grušenjku u Braći Karamazovima Dostojevskog, predstavljajući na zagrebačkoj sceni po prvi put taj dramatizirani roman. Isto tako su bile zapamćene njezine glumačke kreacije blago karikirane udavače u Gogoljevim komedijama Revizor i Ženidba.

No, Mila se nije glumački ograničila na navedene repertoarne naslove. Nastupala je i u mnogim drugim komadima iz raznih razdoblja dramske literature: od salonskih komada, do drama i komedija. U francuskoj komediji Gospođica Josette, moja supruga Roberta Charvaya i Paula Gavaulta kreirala je naslovnu ulogu postigavši veliki uspjeh. U Schnitzerovom Ljubakanju bila je neodoljiva Bečanka Mitzi Schlager; u komadu Ferenca Molnára Đavo, koji je prvi njegov izvedeni tekst u Zagrebu, tumačila je Jolandu uz Andriju Fijana. Bila je Bessy u veseloj igri Miss Hobbs engleskog pisca i dramatičara Jeromea K. Jeromea (1859–1927), dok je naslovnu ulogu igrala velika tragetkinja Marija Ružička Strozzi. U djelu Moral gospođe Dulske tumačila je ulogu Hanke u predstavi kojom je glumica Tonka Savić slavila svojih četrdeset godina umjetničkog djelovanja, a u Tajfunu Lengleya igrala je Helenu. Nastupila je i u francuskoj komediji Kakav otac takav sin Mansa i Desvallieresa, s Ivom Raićem. U komediji Louisa Artusa Vrabac nastupa s Andrijom Fijanom u glavnoj ulozi, koji je kao tadašnji intendant izričito tražio da u tom komadu njegovu ženu koju on vara na svakom koraku tumači Mila Dimitrijević. U slavnoj komediji Oscara Wildea Važno je zvati se Ernest bila je Gwendolin, a u Arležanki Alphonsa Daudeta, uz glazbu Bizeta, Vivetta. U komediji Divorcons (Razvedimo se) Victoriena Sadroua (1831–1908) plijenila je pažnju svojom kreacijom Cyprienne, da bi u komadu Otac Martin (Cormona i Grangeoa) sad igrala glavnu žensku ulogu Amalije, za razliku od one predstave u Karlovcu iz 1894., kada je tumačila ulogu mlade i ustrašene djevojke.

U Shakespeareovim djelima odigrala je velik broj uloga, među kojima su zapamćene Nerissa u Mletačkom trgovcu, služavka Marija u Na tri kralja, vila u Snu ljetne noći, uz neke muške uloge u mladenačkoj dobi poput Brutovog sluge Lucija u Juliju Cezaru, vojvode od Yorka u Rikardu III,  Percijeva paža u Henriku IV i mnoge druge. U francuskom repertoaru nije se ograničila samo na komedije s kraja 19. i početka 20. stoljeća; bila je, među ostalima, dražesna Toinette u Molièreovom Umišljenom bolesniku.                                                                                         

Uz inozemnu klasičnu i suvremenu dramsku literaturu, promovirala je i domaću dramsku riječ. Već je 1902. igrala u dramskom prvijencu hrvatskoga književnika, dramatičara i publicista, preporoditelja istarskih Hrvata, Viktora Cara Emina (1870–1963) Zimsko sunce i to ulogu Marije, za koju je kritika istaknula kako je „…obogatila svoj repertoar kabinetskom figurom primorskog djevojčeta. Zagrebačka je publika ovaj komad prihvatila s velikim zadovoljstvom i živim simpatijama, nagradivši sve sudionike višekratnim pljeskom. Još valja istaknuti da se je povlađivalo na otvorenoj pozornici, a i to će biti za autora dobra nagrada, jer je on htio da zainteresira našu publiku za prilike Hrvata u Istri, htio da nas gane njihovom sudbinom i uznese postojanom borbom, htio je pokazati kako su tamo prilike teške i kako su na našoj strani i svijest i prošlost i pravo i moral, a na protivnoj zaslijepljenost i nedostojni interes i prosta sila“.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija