Piše: Vesna M. Muhoberac
26.12.2024. – Na izvedbi Držićeva Dunda Maroja u režiji Marka Foteza 1938. je godine interpretirala prvu hrvatsku Petrunjelu novoga doba; u toj je ulozi nastupala s prvim suprugom Jozom Laurenčićem u ulozi Pometa više od stotinu i dvadeset puta, stvorivši glumački uzorak za tu ulogu. Dosegnuvši životnu i glumačku zrelost, nastupala je i u Držićevoj renesansnoj komediji Skup kao Gruba. „Kazališna kritika obdarila je Ervinu Dagman u ulozi Petrunjele bezbrojnim laskavim atributima.“ Godine 1947. u Ljubovnicima nepoznatoga autora iz 17. stoljeća glumi Anku.
„Taj Dundo Maroje, ta predstava i naš Pomet Jozo Laurenčić, sve to živi u meni u neizbrisivom sjećanju; takvog Pometa kakvog je ostvario Laurenčić, tako prisnog i izražajnog, nije više poslije njega dao nitko.“ Ovu tvrdnju preuzimamo sa zadrškom, jer je naš dojam da je najbolji Pomet u povijesti hrvatskoga glumišta Pero Kvrgić, a i drugi su glumci hrabro igrali tu zahtjevnu ulogu.
U Molièreovim djelima nastupa kao Dorina (Tartuffe) i Toinette (Umišljeni bolesnik), a glumila je i Goldonijevu Mirandolinu u komediji Krčmarica Mirandolina, kao i Uršulu u Ribarskim svađama.
„Ja neobično volim Molièrea, većina glumaca ga međutim ne voli. To je zanimljivo jer Molière je nešto poput Mozarta u muzici. Mozarta također mnogi pjevači ne vole pjevati i nemaju za njega afiniteta. To čipkasto, lepršavo, prividno lako, ali naravno ne jeftino, to je vrlo teško dati. Kod nas je teško igrati Molièrea i zbog jezika, jer je naš jezik težak, spor, a Molière zahtijeva tempo u govoru koji našem jeziku nije baš pristupačan i zbog toga mnogi dobri glumci ne vole Molièrea.“
U hrvatskome je repertoaru zapažena kao Laura u tročinskoj verziji Krležine drame U agoniji, Melita u Krležinoj Ledi, Iola u Matkovićevu Heraklu i Vera u Ranjenoj ptici Marijana Matkovića. Kad govori o Miri Župan (1926. – 1993.), u svojoj knjizi Vila lutaka Snježana Banović spominje da je alternirala s Ervinom Dragman i to Lauru „u prvoj, ne osobito sretnoj hrvatskoj izvedbi tek izišle nove, tročinske verzije drame U agoniji (1959.) u režiji Tomislava Tanhofera.“
Nikola Batušić u svojoj knjizi Povijest hrvatskoga kazališta klasificira četiri naraštaja hrvatskih glumica i glumaca, a prva skupina nastavlja svoje djelovanje nakon 1945., u poznatim granicama svojih mogućnosti, „gdje od pedesetih godina dominiraju vrijednosti novog realizma. Istaknute predstavnice ženskog ansambla u toj su skupini Božena Kraljeva, Bela Krleža i Ervina Dragman.“
Između dvaju ratova Ervina Dragman glumi bezbroj uloga zapadnoeuropskoga repertoara, ali u ratu mnogi dramski autori dolaze na indeks, a počinje i njezina obiteljska tragedija, naime, njezin suprug Bela Hohšteter napušta Zagreb, a ona ostaje jer je pred porođajem, ali ipak igra u kazalištu. Poslije Drugoga svjetskoga rata opet se uklanjaju dramska djela, ali zbog drugih političkih razloga: naime, slabe su kvalitete i s jakom ideološkom porukom.
„Godine 1952. u HNK-u je premijera drame u režiji Tita Strozzija, Nasljednica – dramatizirani roman Henryja Jamesa Washington square po Ruthu i Augustusu Goetzu s izvrsnom Ervinom Dragman. Tu njezinu veliku ulogu usporedila bih s Laurom Lenbach Vike Podgorske ili s Anom Karenjinom Božene Kraljeve. To su ostvarenja koja se događaju jednom u životu glumaca.“ (Eliza Gerner)
Naslovna fotografija: Ervina Dragman kao Mirandolina u Goldonijevoj komediji Krčmarica Mirandolina, u režiji Kalmana Mesarića, HNK Zagreb, 1946.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. prosinca 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija