Piše: Vesna M. Muhoberac

24.12.2024. – Godine 1929. zatvara se Glumačka škola u Zagrebu i 1931. Branko Tepavac, glumac i redatelj, osniva svoj dramski studio u kojemu Dragman glumi u Brucknerovoj Bolesnoj mladosti, Zolinu Grijehu i Čirikovljevim Židovima.

„Nekad je glumačka škola imala sasvim drugačiji sistem nego što ga ima današnja Akademija. Sve je bilo usredotočeno na glumu. Nije bilo predmeta opće naobrazbe kao danas, već je sve služilo isključivo glumi. Učila se dikcija, hrvatski jezik, akcenti, mačevanje, zatim pjevanje, bonton, mislim da je velika šteta što ga danas nema i da ga onda nije možda trebalo koliko danas, učili smo sjediti, hodati, hodati u različitim kostimima različitih stilova. Koliko sve to nedostaje najbolje vidim danas kad gledam ove mlađe koji prvi put stupe na scenu, kad npr. neka glumca u krinolini ide kao lađa, svojim uobičajenim korakom i ruke normalno spušta niz krinolinu.“

„Dok sam ja bila u glumačkoj školi, mi smo čak morali od prvih dana statirati. I statirali smo, ne samo u drami, već i u baletu, operi, svagdje gdje je trebalo statirati. Statirali smo da bi imali čim više kontakata s publikom, kako bismo svladali prostor, naučili što više, slušali kolege, iskusne glumce i vidjeli kako oni ostvaruju kontakt s publikom“ (razgovor s Brankom Hećimovićem u knjizi Razgovori s Pometom, Desdemonom i Poljskim Židovom).

Nakon više uloga u stilski različitom repertoaru (Eleonora u Strindbergovu Uskrsu, Kristina u Schnitzlerovu Ljubakanju, Fanny u Pagnolovu Mariusu) postupno dorađuje svoj umjetnički lik profinjenim kreacijama u klasičnoj drami; uspješna je kao mlada ljubavnica i prpošna subreta. „Možda baš zato što smo morali raditi mnogo i brzo, bilo je daleko više premijera nego danas, nije se imalo vremena mnogo eksperimentirati, svatko je imao svoj fah. (….) Imali ste tako dramsku primadonu, naivku, pa sentimentalku, subretu, salonske glumce. (….) Zbog takve podjele glumaca na fahove mogle su se predstave i brže uvježbavati. Naravno da je sve to imalo i svojih dobrih, ali i loših strana….“

U svojoj knjizi Vila lutaka Snježana Banović, kad govori o Nadi Babić (1903. – 1951.), spominje zlatne godine zagrebačkoga kazališta, dvadesete i tridesete godine prošloga stoljeća, i spominje glumce, cijelu generaciju mlađih glumaca raskošnih talenata, budućih stupova hrvatskoga glumišta: Vjekoslava Afrića, Dubravka Dujšina, Gretu Kraus-Aranicki, Ervinu Dragman, Mata Grkovića, Josa Martinčevića, Strahinju Petrovića, Boženu Kraljevu, Joza Laurenčića, Viku Podgorsku, Hinka Nučića, od kojih je većina potekla iz Glumačke škole HNK-a pokrenute 1920. godine.

U Shakespeareovim djelima Ervina Dragman igra Pucka (San ivanjske noći), Juliju (Romeo i Julija) i Mariju (Na tri kralja), u Molièreovim je komedijama sluškinja i ljubavnica, a u Goldonijevu Lašcu Rosaura. Nastupala je u mnogim praizvedbama hrvatskih dramatičara, ističući se kao Marica (August Šenoa i Milan Begović, Hrvatski Diogenes) i Prva dama (Miroslav Krleža, Leda), a igra i Anicu (Ivo Vojnović, Ekvinocijo) te Doru Krupićevu (August Šenoa i Miroslav Dežman, Zlatarovo zlato).

„Opširnijih dogovora nije bilo kao ni većeg broja proba. Po mnogočemu sve je to bilo zapravo dosta srodno s radom glumaca u svijetu, gdje glumci dobivaju unaprijed uloge, nauče tekst i zatim dolaze s naučenom ulogom na probu i onda je za dva tjedna sve gotovo. Redatelj mu prethodno kaže što hoće, što hoće tom i tom rolom, a glumac to onda sam izradi. Mi smo sami izrađivali role, no danas je to gotovo nemoguće…. (….) Danas, nakon desete, četrnaeste čitaće probe ljudi još ne znaju tako reći ni čitati kako treba, a kamoli što drugo, a od nekog stvaranja, od nekog ulaženja u ulogu vrlo je još daleko.“

Naslovna fotografija: Ervina Dragman u naslovnoj ulozi u predstavi Žena, HNK u Zagrebu, 1942.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. prosinca 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija