Piše: Vesna M. Muhoberac

27.12.2024. – Ervina Dragman glumi raznovrsne uloge, razvija već ranije uočene sklonosti prema karakterno zahtjevnijim dramskim ulogama, igra Hester u Rattigenovu Dubokom plavom moru, Estelle u Sartreovoj drami Iza zatvorenih vrata, Micent u Večeri u osam Kaufman-Ferbera, Krležu, Dončevića, Matkovića, Šenou, Anouilhea, Čehova, Pirandella, Ginu u Ibsenovoj Divljoj patki, Natašu u Gorkijevoj drami Na dnu, Catherin u Nasljednici Ruth i A. Goetza, najčešće s pozitivnim kritičarskim osvrtima, a tako je bilo i nakon premijere tročine komedije Matura Lászla Fodora 1936. (u prijevodu Bele Krleže). Branimir Mašić, kritičar Novosti: „…raskošna karakterizacija i prirodna nenametljivost mlade Ervine Dragman u glavnoj ulozi maturantice Käthe Seidl (te vedrina i uvjerljivost Bele Krleže kao profesorice gimnastike)“.

U svojoj knjizi Vila lutaka Snježana Banović u tekstu o Mili Popović-Mosinger (1894. – 1982.) navodi glumce u predstavi Otok Mira Katajeva, u režiji Tita Strozzija, koja je skinuta s repertoara nakon generalne probe 1950.: Mato Grković, Gizela Huml, Ervina Dragman, Pero Kvrgić, Vlasta Dryak, Zvonko Đukes i dr.

„Tito Strozzi je kao redatelj imao nešto što nedostaje i mnogim velikim redateljima. On je poznavao glumačku umjetnost i glumca i zapažao je falš ton. Možda je ta njegova osobina proizlazila iz toga što je on za razliku od većine drugih režisera bio i glumac. Na njegovim probama nije mi se nikada događalo, kao što mi se to događalo na probama nekih drugih režisera, da slušam kako netko izgovara rečenicu i mislim pritom: Bože moj, kako to redatelj ne osjeća da rečenice falš zvuče, da nisu iskreno izgovorene! Strozzi je osjetio kad se glumac počeo mučiti, kad nešto nije bilo dobro. Tada mu je jednom rečenicom znao pomoći.“

„Kako nikad nismo imali svoju stvarnu binenšprahu, kako kažu Nijemci, dakle, kako nismo imali svoj scenski jezik, kao što ga nemamo ni sad, mnogo se radilo i mnogo se više pazilo, više se usklađivalo nego što se to čini danas. Kad danas slušate glumce kako govore na sceni, točno znate tko je iz Slavonije, tko je Zagrepčanin, a tko npr. Bosanac ili Dalmatinac.“

„Jedan od njezinih velikih scenskih pothvata pedesetih godina bila je Strozzijeva dramatizacija i režija Flaubertova romana Madame Bovary. Najviše dosege u glumačkoj struci pokazala je Dragman kao Madame Bovary u scenskoj adaptaciji istoimena Flaubertova romana.“

A uloga Ljubice u istoimenoj i jedinoj Šenoinoj komediji 1964. godine značila je glumačku prekretnicu Ervine Dragman. „Nekadašnja naivka, zavodnica i neobuzdano temperamentna žena, postaje ironično osjenčana usidjelica.“

„…. prihvatila sam ulogu, najviše radi Violića, jer to je bio njegov debi i naprosto sam htjela da jednom mladom redatelju učinim uslugu, pa da igram kako bilo da bilo. Međutim, kad smo počeli raditi, uvidjela sam ubrzo kako je on redatelj, što se ono kaže, od krvi i mesa, kako zna zainteresirati glumca, kako ne popušta niti sekundu. Kao redatelj on maksimalno izvlači iz glumca, drži predavanja ako treba i o jednoj ulozi. Neprekidno je angažiran i toliko daje glumcu da je to upravo čudo!“

Vrhunac glumačke karijere postiže kao Gospođa Morli (L. Pirandello, Gospođa Morli, jedna i dvije), Winnie (S. Beckett, Divni dani), Ranjevska (A. P. Čehov, Višnjik). Vrlo je često govorila o svome mužu koji je, kako je govorila, svoj odgovorni posao liječnika podredio njezinoj profesiji i koji je iznenada umro 1967., ali je Ervina Dragman uspjela, unatoč velikoj boli, odigrati ulogu Winnie u Beckettovim Divnim danima.

„Premda je Beckettova rečenica čudna i nesvakidašnja, ona se može igrati potpuno realistički. On je meni divan…. No imade čak ljudi koji se razumiju u teatar, koji se razumiju u glumu, koji se razumiju čak i u dramaturgiju, a koji spočitavaju Beckettu i uopće ovoj novoj dramskoj književnosti da sve u njoj ostaje u zraku, da sve nema kraja, i da sve to nema svog svršetka. Gledaoci navodno nikad ne znaju je li komad gotov ili nije, sjede dalje i zbunjeni su. Meni je baš to lijepo i ljudski, jer držim da ništa nema svršetka, svršetak ima samo smrt, a mi nigdje ne možemo sami staviti točku.“

„Glumac mora igrati kao što slikar mora neprekidno slikati. Samo se tako razvija i samo tako može napredovati“, precizno detektira svoj poziv jedna od najboljih i najdugovječnijih hrvatskih glumica, Ervina Dragman, koja je cijeli svoj profesionalni vijek nastupala isključivo u svojoj matičnoj kazališnoj kući, na pozornici središnjega hrvatskoga kazališta igrajući s posebnim žarom i profesionalnošću u raznovrsnome i zahtjevnome repertoaru.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. prosinca 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija