Piše: Sanja Ivić

13.12.2025. – Šireći svoj umjetnički interes, Raić se intenzivno bavi i djelima komediografske naravi, uspostavljajući prisan odnos sa skupinom glumaca motiviranom za zajednički estetski rezultat. Njegov zaokret u komediografiju olakšava Vaclavu Antonu i Arnoštu Grundtu veliku zaposlenost. U komediji Glavno je da se zove Ernest Oscara Wildea, koju režira 1910., Raić se upušta u otkrivanje komičnih tipova promatranih iz perspektive dominirajućega društvenog sloja, svjestan slave toga komada. Odredio je režiju Wildeovim paradoksom da „…bismo trebali tretirati sve trivijalne stvari u životu vrlo ozbiljno, a sve ozbiljne stvari u životu s iskrenim promišljanjem trivijalnosti“. To proturječje logici zdravog razuma Raić rabi kao krilaticu slobode izbora koja je važnija od tradicionalnih normi ponašanja. U Raićevoj inscenaciji opremljenoj luksuznim kostimima svi su bili jednakim animom svojih uloga. Kritika naglašava:„Posve novom komičnom crtom prikazuje se gđica Mihičić častnu Eglezkinju. Dvije sjajne englezke gospođice su bile gdje. Dimitrijević i Hržić. Dva vesela ljubavnika Štefanec i Papić, a slino komičan par gdjića. Haiman i g. Sotešek.“

Raić niže i uloge iz komediografskog spektra, unoseći u njih prirodu ljudskih poriva i elemente dvosmislenog humora. Férauduyjev Cabinet particulier gdje je redatelj i tumač karakternih svojstava konobara Louisa i Zbysko u Moralu gospođe Dulske Gabrijele Zapolske u Bachovoj režiji, dopuštaju mu emotivno i psihofizičko izmjenjivanje glumačkog izraza. Raićevi nastupi su tako postali dijelom redovitoga kazališnog programa, pokazujući prednosti i nedostatke njegove glumačke osobnosti. U Shawovoj komediji Zanat gospođe Warren (režija Josip Bach) glumci su se okušali u konverzacijskom teatru, što je Raiću bilo jako korisno jer njegov Frank osvjetljava Shawovo osnovno raspoloženje iz kojeg se prosipa komedijom jetki humor i neka mekoputna raskoš života. Raić ga donosi na scenu kao figuru modernog, razmaženog mladog čovjeka. Malo kasnije Raić preuzima uloge Arnošta Grundta zbog njegovoj sukoba s Trešcecom-Branjskim oko neisplaćenih honorara na gostovanju zagrebačkog kazališta u Sarajevu, 1912. godine.

U ovom razdoblju Raić provjerava i svoje već odigrane uloge, no isto tako se bavi i novim rolama. Tako odlično igra Vitalea Malipiera u Vojnovićevu triptihu Gospođa sa suncokretom. Ta drama sažima Raićevu fizionomiju glumačkih načela. Koloritne nijanse i modernizam koji unosi aktualna tehnička dostignuća svojim opsjenarsko-realističnim simbolima u okruženju dekadentne životnosti Venecije koja svojim posjetiteljima pruža doživljaj unutarnjeg poslanja i tragičnog obračuna sa samim sobom, predestinira Vitalea Malipiera na emocionalno nestajanje, odnosno pretapanje njegovog bića u čeznutljivu neizvjesnost budućeg trajanja.

Vojnović u svojim pismima spominje da mu je Raić bio inspiracija za oblikovanje Vitalea Malipiera i šalje mu dijelove teksta na čitanje. Zahvaljujući položaju dramaturga, Vojnović kazališnom slikaru-izvođaču Emanuelu Trnki donosi nacrte, određuje boju novih dekoracija i sugerira atmosferu. Modernističke vrijednosti koje se prelamaju u Vojnovićevom djelu u kazališnom smislu, pružaju Raiću izjednačavanje s piščevim fatalizmom koji se razmahuje u drugom dijelu, postižući vrhunac u ishitrenom rješenju trećeg dijela. Problematiziranje ljudskih nagona kojima jedino smrt donosi metaforički oprost i smirenje pokreću Raićevu glumu, te su njegove kratke rečenice reakcija na neprestanu izmjenu brutalnih epizoda. Gipkost Raićevog tijela i umekšani pokreti koji graniče s pantomimom popraćeni gestama uzbuđenja posljedične otupjelosti i fizičke nemoći, konkretiziraju povijesne i suvremene ideje Vitalea Malipiera.

Načelo umjetničke individualizacije postignuto Raićevom interpretacijom Ibsenova Osvalda i Vojnovićeva Vitalea Malipiera, sljedećih se godina povezalo u širokom luku njegovih glumačkih ostvarenja u cjelinu i tako se odrazilo i na njegove režije. Problematiku Schillerovih Razbojnika 1911. povjerava izvođačima sposobnima retorički patos predočiti u realističko-naturalističkom izražajnom diskursu. Josipu Štefanecu povjerava Karla Moora, njegovog brata Josipu Papiću. Recepcija Razbojnika kompenzira predrasude o Raićevom umjetničkom potencijalu, čemu pridonosi i Götz von Berlichigen Goeteha (1911.).

Eurocentristički stav da se korijeni kazališne umjetnosti nalaze u realnom životu, emancipacije iz glumačkog djelovanja prenosi Raić i na redateljsko područje. Društveno ponašanje kao vanjski okvir djela i visoki stupanj Prévostove idejne zauzetosti kao unutarnji okvir te pojave, zahvaljujući Raiću donosi – kako govori Gavella, rijetko viđenu reprodukciju savršena slona, ukusno grupiranje i povezivanje scena.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 13. prosinca 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija