Piše: Sanja Ivić

14.12.2025. – U prve četiri godine angažmana Raić slojevito definira umjetničke afinitete, ulažući u njih entuzijazam, čvrstu volju i inozemno iskustvo kao objektivne pretpostavke svojoj sljedećoj etapi u karijeri, kada se djelomično i zbog intenziteta djelovanja u Operi, redateljski bavi sebi zanimljivim dramama, ostajući dosljedan svojim umjetničkim gledištima.

Unatoč odgovarajućoj satisfakciji o rezultatima njegovih glumačkih gostovanja, u pozadini svega toga nazire se Raićeva strepnja vezana uz daljnje umjetničko napredovanje u svijetu dramskog modernizma. Intendant Teršcec-Branjski nastoji odagnati društvenu realnost pojačanom programskom brojnošću melodramatskih pa i trivijalnih komada. Prilagođavajući se takvom konceptu, Raić se vraća i režira salonske komedije. Odbacujući moguće formalne srodnosti sa svojom Gospođom sa suncokretom, Vojnović ukazuje na važnost Tucićeve Golgote osvojen „…snagom koja izbija odasvud iz koncepcije, tehnike, situacija i dijaloga te iz stila“. Ne posustajući, Raić je i dalje okrenut europskoj dramskoj literaturi, pa tako proučava i poljski modernizam i kijevski avangardizam Stanislawe Wysicke. Ima dodire i sa školom Stanislavskog još od boravka u Njemačkoj, sada kao partner Stanislawe Wysocke u doba gostovanja u Zagrebu 1913–1914. Raić je sudionik njezine primjene načela ruske avangarde. Njegovom modernizmu treba pripojiti i Alvu Schoena mlađeg u Wedekindovoj drami Zemni duh (1913.). Nekadašnji gimnazijalac Hugenberg opiranje Alve Schoena pohoti Lulu sada donosi ciničnim i glumačkim promišljenim potezima u skladu s Bachovom redateljskom zamisli i pokreće niz etičkih pitanja o Wedekindovim stajalištima.

Osim toga, Maeterlinckovo viđenje magičnog teatra okrenuto dmisonosti dekora i radnje, misticizma i realnog svijeta sljedeći je izazov Raićevu poimanju umjetničke stilizacije. U pjesničkoj fikciji Plava ptica punoj misaonosti i prepoznatljivih simbola (što prvi percipira Stanislavski 1908.) Maeterlinck zaziva obnovu osjećaja dobrote i pravednosti, a inspiracija flamanskim folklorom, plošnoj dramaturgiji likova i nekoherentnim dijalozima daje draž iluzije pred mračnim silama, osobito u suočenju sa smrću. Zahvaljujući Raićevoj režiji Plave ptice 1913., u hrvatsku povijest kazališta uključene su osim postavki Appie i Craiga i postavke Mariana Fortunyja, koji smatra da nije bitna količina nego kvaliteta svjetla koja čini vidljivim predmete, dopuštajući potpuno shvaćanje njihove scenske svrhe. Intendant Treščec-Branjski odobrava tehničku modernizaciju predstave metodom Fortunyeve goleme kupole nebeskog svoda s kojeg po pozornici pada svjetlo iz velikih križnih svjetiljki kroz raznobojne svilene vrpce i omogućuje postizanje efekata svake vrste u bezbroj nijansi.

Raićev redateljski povratak Madáchovoj Čovjekovoj tragediji 1914. umjetnički suvislo uklapa se u njegovo viđenje o pitanjima o vlastitom postojanju u doba umiranja moralnih i društvenih zasada. Temeljnu trijadu Madácheve drame Adama, Lucifera i Eve glumački iznose Hinko Nučić, Josip Pavić i Bogumila Vilhar, a Raić ponovo glumi Markiza Rolanda. Raić se u idućoj režiji Aristofanove komedije Lizistrata udaljava od Maeterlinckova simbolizma i Madácheve drame, u veljači 1915. gradeći uživljenost u scensku iluziju. Pouzdanog sugovornika o približavanju antičkog teatra modernističkom shvaćanju stječe u slikaru i scenografu Tomislavu Krizmanu.

Raiću odgovara verizam Krizmanove početne scenografske etape te ga odmah po zaposlenju u kazalištu (1912.) angažira u Zajčevom glazbenom djelu Prvi grijeh. Na njihovoj novoj suradnji na Lizistarti Raić ulazi u gledalište zahvaćajući cijeli prostor orkestra i stvara utisak stalnog uspinjanja: od pozornice do orkestra i dalje na četrnaest stepenica u dnu pozornice. Ovo dinamično i zaigrano scenografsko rješenje najsmjelija je scenografska koncepcija toga doba i revolucionarni zaokret u Krizmanovu stvaranju. Realnost vremena (Prvi svjetski rat) korespondira s Aristofanovim pacifizmom i zalaganjem za prekid Peloponeskog rata. Tu predstavu Raić obogaćuje scenskom glazbom Krešimira Baranovića. Inscenacija Lizistrate ujedinjuje i druge metode modernističkog eklekticizma i pomiče granice Raićevog redateljskog pristupa, ostajući u njegovom opusu jedinstvenim primjerom simbolizacije i stilizacije prostora pozornice.

Godine 1914. Raić je promaknut na položaj nadredatelja, što od njega iziskuje da vodi, odnosno nadzire režiju i inscenaciju svih opernih, operetnih i uopće glazbenih komada, te dramskih koji nisu pridržani samom ravnatelju Drame. Stilsku i tematsku idejnost svoje koncepcije Raić do tada dijeli s Bachovom metodom, ali dolazi do promjena s pojavom novih redatelja (Gavella, Nučić, Verli).

Provokativnost dramskih inovacija upućuje Raića na otkrivanje drugačijih fikcionalnih svjetova. Neposrednost impresionističkog stila, istančana psihološka analiza te kruženje motivske osnove oko raznih pojavnosti erotike u ciklusu jednočinki Anatol (1916.) poistovjećuje narav piščeve predodžbe zbilje i karakter Raićeve interpretacije u konverzacijskim komadima.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. prosinca 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija