Piše: Sanja Ivić

12.12.2025. – Za Raićevu daljnju karijeru glavno obilježje jest kombiniranje glume i režije i to je konstanta njegovih umjetničkih nazora. Različitost uz srodnost estetskih poticaja određuju prve Raićeve režije u Zagrebu. Na scenu postavlja dramu Ernsta Didringa Opasna igra (1909.). U inscenaciji drame Raić razrađuje strukturalna uporišta i usko povezuje međusobne dodire aktera i kazališnu iluziju i izmjene njihovih psihičkih stanja. Kritike detaljno obrađuju velike scene bola Mile Dimitrijević. Zabilježen je i brzojav intendanta Trešceca-Branjskog u bečki Burghtheater jer se radilo o istovremenim praizvedbama komada. U svojim uspomenama Mato Grković opisuje početak predstave: „Predstava je otpočinjala stvaranjem ugođaja na praznoj pozornici. – Zastor se diže, pozornica dočarava vilu s jesenskim vrtom. Na pozornici nema nikoga. Iz nadstroplja pada požutjeli list. Zatim još nekoliko listova. Iz daljine se čuje žensko dozivanje. Pucanj. Poslije toga nastupa glumac…“.

Raićeva postava te drame podsjeća na inscenaciju Hauptmannove drame Kolega Crampton u Thalia Theateru 1905. Raić nastoji pokrenuti zagrebačko kazalište iz svojevrsne ustajalosti i uzdići ga na viši nivo. Isto tako, nastoji postići da redatelj više nije samo zanatski vješt posrednik između literature i scene i pasivni komentator.

Njegova iduća režija predstavlja veliki umjetnički izazov. Na scenu iste godine postavlja i Shakespeareovog Koriolana, koji nije prošao nezapaženo. Julije Benešić opisuje predstavu: „Sprijeda su dva masivna stupa s velikim lukom spojena. Luk, zapravo greda zamjenjuje strop. Pozadina je plahta, svaki čas drugačija. Markira se samo kraj: šuma, večernje nebo sa džbunom, šuma sa zalazom sunca, zastor koji uz kolumnu čini salon itd. Sve je to vanredno jednostavno, lijepo, jeftino i novo. Kroz svu tu pozornicu povučena je moderna crta kojom se ističe kontura, a zabašuruju sitnice. Kada se na tlu sivog neba pojavi crna pojava Koriolana kako dolazi u Antium k Aufidiju, prikaže se slika nezaboravna dojma.“

Nikola Batušić, pak, piše o toj režiji ovako: „U trećem prizoru 1. čina Raić je za tlocrtne potrebe unutrašnjosti Koriolanova doma desni portal ojačao, dodao u pozadinu jedan dorski stup, smjestio ispred njega krznom presvučenu klupu koja može biti i ležaljka, a prostor koji se ocrtava u dnu pozornice, omeđen inače teškim kamenim blokovima i u dubini očito zatvoren glatkim prospektom na koji se mogu projicirati svjetla, u ovom je prizoru do polovice zakrilio velikim zastorom-zavjesom, dosta autentično ornamentiranom koja ipak dopušta pogled na predvorje, s malom vrtnom ogradom iza koje se nazire stilizirani grm nekog mediteranskog raslinja.“ Raić i sudjeluje u predstavi Koriolan, statirajući u masovnim prizorima.

Postignuti redateljski status Raić i dalje gradi na modernističkoj dramatici, pa tako režira i dramu Srđana Tucića Truli dom u listopadu 1909. U njoj Tucić kombinira stilske značajke  realizma, naturalizma i simbolizma, a izravna inspiracija za tekst potječe od Tolostojeve drame Moć tmine koja govori o poremećenosti bračnih odnosa i posljedicama preljuba. Isto tako prema libretu Tucićeve jednočinke Golgota režira i Hatzeovu operu Povratak 1919. godine. Kao gorljivi sljedbenik modernizma, 1909. režira Shakespeareovog Hamleta. I u toj predstavi se koristi redukcijom dekorativnih elemenata, među kojima prevladavaju arhitektonski detalji poput antičkih stupova hrama, a mnoge scene rješava rasvjetom. Primjenjuje načelo temeljnog tlocrta reformirane shakespeareovske pozornice koja je presudna za Raićevo modernističko shvaćanje scenske slike. Zgusnut i asketski izgled scene uvjetuje odvijanje radnje Hamleta. Studiozno se priprema za režiju Hamleta. Idejno blještavilo Shakespeareovih misli Raić povjerava vještini umjetničkog dua koji je vladao zagrebačkom pozornicom 40 godina, odnosno Andriji Fijanu kao Hamletu i Mariji Ružički-Strozzi kao Gertrudi, dok Ofeliju igra neodoljiva Ljerka Šram. Nekoliko mjeseci poslije premijere, u ulozi danskog kraljevića gostuje Eduard Vojan, prvak praškog Narodnog Divadla.

U idućoj postavi Raićevog Hamleta 1912. naslovnu ulogu tumači Josip Pavić koji ga igra kao mladića lirski pesimističnog raspoloženja, srodna kontemplaciji, pritom ne vodeći brigu o posljedicama Hamletovih filozofskih odluka. Odjeke dramsko-kazališne secesije nosi i Raićeva režija Hofmannstahlove Elektre 1910. Opis scenskog dojma Elektre iz pera Julija Benešića u Narodnim novinama svjedoči kako je Raić svojim inscenatorskim postupkom dosegao visoku razinu secesijske vizualizacije dramskog predloška, ostvarivši atmosferu visoke profinjenosti. Elektru tumači Nina Vavra, postavši samosvojni tip glumice koji je bio rezultat emotivnog i dubokog poniranja u samu sebe i to poniranje je bilo tim egzotičnije zato jer je u životu bila izraziti intelektualni tip. Raićevo pedagoško svojstvo nesumnjivo je uraslo u režiju Hofmannsthalove tragedije i prionijelo je Vavrinom tumačenju Elektrinih burnih nagona koje natkriljuje sve moderne smionosti.

Kritike su redom bile izrazito pohvalne a unisonom oduševljenju pridružuju se i Julije Benešić, Branimir Livadić i Aladar Kottes, te Dragutin Prohaska iznoseći zapažanje o Raićevom transponiranju modela redateljskog kazališta na zagrebačku pozornicu. Tako Prohaska piše: „Režiser je želio Elektru sličnu mački, a našao ju je u velikim sivim očima i velikom lkcu, kod naše gđe Vavre… Ona je isijavala strastvenošću koja je u našem vrtu muza opet naglasila tragičnu ulogu žena. Bile su naglašene i etičko-ljudske crte, razum, i životinjske crte mačke.“

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 12. prosinca 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija