Piše: Snježana Banović

Među rijetkim podacima koji se znaju o našoj prvoj primabalerini, prvoj koreografkinji i prvoj baletnoj pedagoginji Ivani Freisinger jest i taj da je u ranu jesen 1876. godine, vlakom (koji je počeo prometovati koju godinu prije) iz Budimpešte preko Dombovára, Žaknja (Zákány) i Koprivnice stigla na zagrebački kolodvor, gdje ju je posve sigurno dočekao onaj koji ju je i pozvao u Zagreb – Petar (Pietro) Coronelli, plesač, koreograf i pedagog talijanskog podrijetla (Venecija, 3. prosinca 1825. — Zagreb, 28. ožujka 1902.). Prije Zagreba, u koji je stigao na poziv grofa Ambroza Vraniczanyja, plesao je na pozornicama Rima, Firence i Trsta da bi 1859. preko Rijeke došao u Zagreb, gdje otvara svoju (i prvu našu) baletnu vježbaonicu i gdje će ostati do smrti.[1] Od 1867. je stalni suradnik u zagrebačkom kazalištu, gdje je s vremenom posao zahtijevao još stručnjaka – glazbene su produkcije sve više zahtijevale plesne umetke, naročito od 1870. godine nakon što je prvi hrvatski operni ansambl utemeljio Ivan pl. Zajc. Ivana (po nekim autorima djelovala je prije Zagreba u Amsterdamu) odmah je angažirana u kazalištu, a prvi nastup ostvarila je u baletnom umetku u šaljivoj romantičnoj operi Boissyjska vještica Ivana pl. Zajca.

Krajem iste te, za naš Balet sudbonosne 1876. godine, na praizvedbi njegova Nikole Šubića Zrinjskog ona koreografira sve baletne scene. Kazališna cedulja tj. program praizvedbe najpopularnije i najizvođenije hrvatske opere (uz mnogo mlađeg Eru s onoga svijeta) otkriva nam više činjenica vezanih uz početnu fazu razvitka hrvatskoga kazališta. Prvo, odmah ispod podjele uloga navodi se da je Josip Freudenreich postavio spektakularnu završnu živu sliku (u to doba izuzetno popularni žanr) Pad sigetski s čak 50 osoba, a saznajemo i svakom povjesničaru kazališta i glazbe dragocjeni podatak, da je u to doba kazalište za zborske scene u Operi moralo angažirati dobrovoljna pjevačka društva – u ovome slučaju radilo se o Kolu i Merkuru.

No, za povijest našega Baleta, na ovoj je cedulji naveden epohalni podatak: u 4. slici „dolazeće je plesove sastavila gdična Ivana Freisinger“! Radi se o plesnim točkama Turski ples, Adagio, Arapski ples i Ples bajadere, u kojima Ivana pleše i solo uloge, a s njom je na sceni još osam plesačica koje tako čine prvi baletni ansambl u našoj povijesti: „gospodične“ su sve redom polaznice Coronellijeve škole, kojima do danas ne znamo imena jer će se (po uzoru na Beč, dabome) još dugo na ceduljama koristiti samo prezimena: Vormastini, Strozinger, Cerovac, Kargačin, Frasinelli, Rosenberg, Ludvig i Mahalup. Pa iako je još dvije godine prije izveden baletni umetak u Donizettijevoj operi Lucrezia Borgia u koreografiji Ivanina učitelja i mentora Coronellija, iako je on još 1867. pozvan u kazalište da koreografira mornarski ples za operetu Ivana pl. Zajca Momci na brod, te se koreografije ne broje kao baletne jer su ih plesali glumci i pjevači u kombinaciji s kojom plesačicom iz njegove škole.

Kritičara Augusta Šenou oduševili su Zajčeva glazba, Badalićev libreto, pjevači, orkestar, svi i sve – osim baleta! Primjećuje strogi Šenoa da se „ne možemo slagati sa baletom 4. slike. Glazba je lijepa, karakteristična, ali to đipanje, ta besmislena pantomima nije balet“. (Vijenac br. 39., 11. studenog 1876.). Kuknjava strogoga kritičara nad baletom nastavlja se i u repriznim izvedbama: „Bude pjevan Zajčev „Zrinjski“, hvala Bogu bez plavokosog baleta, koj’ je u svoje vrijeme našemu ukusu mnogo jada zadavao…“ (Vijenac br. 46., 29. rujna 1877.).

Što se Ivane tiče, nakon Zrinjskoga (datum praizvedbe kojega je Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika, odabralo 2003. kao početak naše plesne umjetnosti te se otad i obilježava kao Nacionalni dan baleta), ona usprkos nezadovoljstvu ponajvećeg kritičarskog autoriteta, neumorno nastavlja svoj rad. U istoj sezoni koreografira i pleše sola u baletnom umetku Bakanal Gounodovog Fausta, menuet i kadrilu u Verdijevom Rigolettu (G. Verdi,) te zahtjevan solo u Auberovoj operi Nijema iz Porticija. Otad se na neko vrijeme ukida običaj označavanja plesnih točaka na kazališnim ceduljama, pa na Irenu opet nailazimo tek 1883. kao koreografkinju u Aidi (ples crnih robinja i etiopske bojne igre), a 1883. postavlja za sebe i još osam plesačica baletnu scenu Gomerove opere Gvaranac. Opet o njoj ništa ne znamo do 1886., kada koreografira mazurku i polonezu u Zajčevoj komičnoj operi Gospodje i husari. Sve do dolaska Stjepana Miletića za intendanta, balet je na sceni sporadično. Primjerice, na proputovanju iz Berlina kroz Zagreb, veliku pažnju publike u siječnju 1887. zaokuplja ansambl Voltz s nekoliko jednočinki, a zagrebački se ansambl javlja opet tek 1889. u Malom vojvodi Lecoquea u kojem šest ženskih parova na čelu s Ivanom pleše gavotu u njezinoj koreografiji. To je ujedno i kraj prve faze zagrebačkog baleta, ali i Zajčeve Opere koju nemilosrdno ukida ban Khuen Héderváry.

Tek propupao balet gasi se, da bi se ponovno pojavio u neobičnom obliku u ožujku 1892. kada je prikazana Vila lutaka (Die Puppenfee / Im Puppenlanden), u stvari jednočini pantomimički plesni divertissement popularan širom carstva, libretista Josepha Hessereitera i Franza Gaulate te skladatelja Josepha Bayera, a izvodili su ga, što je naročiti kuriozitet – članovi Drame. Pa je tako naslovnu ulogu u nizu uloga lutaka, igrala ljubimica zagrebačkog općinstva Ljerka Šram, a ostale su plesali dramski prvaci Miša Dimitrijević, Tošo Lesić, naš poznanik iz prošloga nastavka Karlo Freudenreich (uloga Kineza!), Darinka Bandobranska (Kineskinja), Hermina Šumovska (Japanka), Milica Mihičić (Štajerka) te ostatak snaga obitelji Freudenreich – Micika (Beba) i Zvonimir (Pulcinella).

U sljedeće dvije godine u Zagrebu gostovat će tek jedna prava balerina sa svojim ansamblom: bila je to trupa sa 16 plesačica pod vodstvom Alme Vianello koju je 1893. u Zagreb doveo agilni Ivo Hreljanović, veliki poznavatelj kazališne mape Europe, utjecajan u mnogim kazališnim agenturama toga doba, začinivši tako svoj bogati operni stagione jer je Alma sa svojim ansamblom nastupala u svim baletnim točkama svih opera na njegovu repertoaru. Iste godine, valjda ohrabrena velikim uspjehom talijanske kolegice kod zagrebačke publike, vraća se na scenu naša Ivana i to s mazurkom u opereti Đak prosjak Carla Millöckera i plesom u pučkom igrokazu Pastorak Josipa Eugena Tomića na glazbu Nikole Fallera.

Nakon još jednog ukidanja stalne opere (1889.), ona u HNK koreografira plesove u operetama, a nakon što Stjepan Miletić obnavlja Operu kao prioritet svoga mandata, osniva se i prvi stalni baletni ansambl, ali i prva baletna škola pri kazalištu na čelo koje je, jasno, postavljena Ivana.[2] Nakon ponovnog ukidanja stalne Opere 1902., razočarana i bez posla odlazi u Plzeň, gdje utemeljuje Balet, a u Zagreb se opet vraća 1912., no uskoro joj se gubi svaki trag – tek jedna njezina fotografija ostala je za povijest. Svojim djelovanjem u Zagrebu, Ivana Freisinger je snažno pridonijela prvom valu naše baletne umjetnosti i pedagogije, a iz njezine je škole izašla i svestrana Krista Župančić (Celje, 1884. – Zagreb, 1942.), koja je s jednakim uspjehom nastupala kao plesačica, pjevačica u operi i opereti te kao dramska glumica. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1]Njegove kćerke Elvira (Zagreb, 5. travnja 1879. — 30. srpnja 1965.) i Bianca (Zagreb, 20. rujna 1887. — 18. veljače 1974.) nastavile su očevu djelatnost u popularnoj Plesnoj školi Coronelli.

[2]Prvu baletnu školu u kazalištu pokreće Stjepan Miletić odmah po stupanju na dužnost 1894. godine: „Vazda sam držao da je balet nužna sastavina opernog ansambla a i ondje gdje nastupa samostalno da je koreografija umjetnost ravna drugima (…) Odlučih stoga, na užas našeg estetskog filistarstva – ustrojiti i u Zagrebu, gdje se ta umjetnost pratila uvijek s nekim rugom i prezirom, balet. I sam sam znao da je to vrlo mučan posao i da treba mnogogodišnje vježbe da se stvori umjetničkim i estetskim pravilima odgovarajući corps de balet, ali početi moralo se ipak jednoć.“ (S. Miletić, Hrvatsko glumište)

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 17. travnja 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija