Piše: Snježana Banović
U proljeće 1984., kad ju je nespretni pad nepovratno prikovao za krevet, osamdesetogodišnju Zorku Grund Vjesnik je proglasio „našom najstarijom filmskom glumicom“. Prošlo je tada gotovo stoljeće od onoga dana početkom 1895. kad je budući miljenik zagrebačke kazališne, ali i filmske publike – dvadeset devetogodišnji Arnošt Grund (Prag, 31. siječnja 1866. — Zagreb, 2. veljače 1929.) s četverogodišnjim iskustvom igranja na pozornicama Brna i Plzeňa, stigao na poziv intendanta Stjepana Miletića u Zagreb u angažman u Hrvatsko narodno kazalište, čija je nova zgrada još bila u izgradnji. Prva Grundova uloga bila je, prirodno, ona Vašeka u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, nakon čega na sceni novoga teatra niže uspjeh za uspjehom. Gavella će za njega napisati da je posjedovao „mnogo srdačne topline“ kojom se posebno isticao u Offenbachovim djelima, ali još i više u tada popularnim lakrdijama, šalama, komedijama, kupletima (neki su snimljeni na našim prvim pločama!) i salonskim igrama u kojima obožava improvizirati i ekstemporirati, aludirajući obvezno na aktualna događanja u gradu. U razdoblju 1901–1928. Grund je uspješan i u režiji opereta i komedija, a piše i popularne igrokaze Alaj su nas nasamarili, On je poludio i Moderni prosjak, u kojima je glavni glumac i redatelj.
Svoju darovitu kćerku Zorku dovodi na scenu HNK kao petogodišnju djevojčicu: 1. studenog 1905. ona debitira u ulozi djevojčice Milke u Freudenreichovim Graničarima. Otad često staje na scenu zagrebačkog kazališta kostimirana kao dječak (npr. u Hasanaginici), a partnerica joj nije starija sestra Milada nego darovite vršnjakinje, kćerke očevih kolegica i kolega – Meliti i Veri Polak majka je proslavljena pjevačica Irma Polak (obje će 1920. zaigrati u filmu Grička vještica u režiji Hinka Nučića – Vera ulogu Suzane Ratkaj) a Staši Dimitrijević (koja će poslije pozornicu zamijeniti medicinom) roditelji su ugledni dramski prvaci Mila i Miša Dimitrijević. Zorka, nadarena za komiku poput oca, obožava glumu, ples, mimiku, pjevanje… U svemu je uspješna i omiljena, pa nije ni čudo da uskoro staje ispred kamere.
Kako i ne bi; njezin je svestrani otac Arnošt ujedno i jedan od pokretača hrvatskog filma: već je napisao scenarij za naš prvi igrani filmu Brcko u Zagrebu (red. Arsen Maas, tj. Masovčić, 2017. 1917) u kojem i glumi, a uskoro staje iza kamere – režira Brišem i sudim[1] po scenariju istaknutog slovenskog i hrvatskoga glumca Ignjata Borštnika, nakon toga Jeftinu koštu[2] i U lavljem kavezu[3] u kojima glavne uloge ne glumi Zorka nego njezina starija sestra Milada (ud. Trstenjak) koja za film uzima pseudonim Milada Tana (?, 1894 – Zagreb, 1983). Dok otac režira svoj prvi film, Zorka (Zagreb, 1900 – 1984) dobiva glavnu ulogu u petočinom filmu Vragoljanka[4] u kojem Hinku Nučiću repliku „Da mi niste otac, bili biste mi muž“izgovara tako uvjerljivo da je publika povjerovala da tu nečega ima. Poslije je izjavila: „Mislila sam u sebi, kad bi to barem moglo biti jer Nučić je bio prelijep, krasno je govorio, s patosom, sve su ga puce obožavale!“
Nakon Vragoljanke nastupa u sporednoj ulozi u Dvije sirote[5] – senzacijonalnoj drami iz pariškog života iz čarnog doba Roccocco – oba filma režira očev kolega Alfred Grünhut (Zagreb, 6. kolovoza 1882. – 10. listopada 1946.), istaknuti kazališni, kabaretski, ali i filmski glumac toga doba s iskustvom nastupa u produkcijama bečkog Sascha-filma.[6] Zorki obje uloge donose veliku popularnost kod publike, no umjesto nastavka karijere u za to doba neizvjesnoj profesiji za žene, Zorka odabire ljubav: na snimanju drugoga filma zaljubljuje se u naočitog Kremzara koji glumce instruira u vožnji dvopregom, pa hrvatski film zauvijek ostaje bez lijepe, darovite i popularne početnice. Posljednje uzbuđenje vezano za svoju kratku filmsku karijeru Zorka doživljava na njihovu medenom mjesecu: šećući bečkim ulicama, zaljubljeni par ugleda plakat za film Dvije sirote s njezinim likom i imenom ispisanim krupnim slovima. Na isti je način, odabravši ljubav, filmsku karijeru prekinula i njezina sestra Milada Tana.
Iako su ih opisivali kao „ljepote za vječnost“, obje su ostatak života proživjele u anonimnosti, uz rijetke spomene u struci i u tisku. Preminule su jedna za drugom početkom osamdesetih godina u Zagrebu, a od njihovih su nam filmova do danas ostali tek tragovi u obliku propagandnih materijala. Ostaje nam nadati se da će neki s(p)retni istraživač u kakvom filmskom arhivu naići na ova najranija djela naše filmske umjetnosti, pa time i proširiti naša preskromna znanja o njihovim najmlađim protagonisticama, lijepim sestrama Grund.
(pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)
[1]U ovom je tročinom filmu snimljenom 1919. u produkciji Jugoslavije k.d. na Bledskom jezeru, u glavnoj ulozi nastupio scenarist Borštnik, a uz njega redatelj Grund i prvaci HNK-a: Ivo Badalić, Josip Pavić, Tošo Lesić, Tonka Savić te mladi Tito Strozzi i Grundova najstarija kći Milada. Snimatelji: Ljudevit Šašek i Josip Halla.
[2]U filmu o kojem se ne zna gotovo ništa, osim da je snimljen u produkciji Jugoslavije k.d., nastupili su – uz redatelja Grunda, Stjepan Bojničić, Little Paul (?!) i Gizela Huml.
[3]I ovaj je film snimljen u produkciji Jugoslavije k.d., scenarist je bio Ignjat Borštnik, kamermani Ljudevit Šašek i Josip Halla, a uz Miladu su igrali Ivo Badalić i Tito Strozzi.
[4]U filmu u produkciji Croatia k.d., uz Zorku, njezina oca i redatelja Grünhuta igrali su Nina Vavra, Anka Reputin, Hinko Nučić, mladi početnik August Cilić, Josip Pavić i Tonka Savić.
[5]Uz Zorku, u filmu od čak sedam činova, koji je adaptacija istoimenog francuskog komada (Les deux orphelines, postavljen dvaput na sceni zagrebačkog kazališta: 1878. i 1898.) smještenog u 18. stoljeće, a od kojeg su ostale samo promotivne razglednice, igrali su: veliki prvak HNK Josip Pavić (po mnogima najveći Hamlet u našoj povijesti), Arnošt Grund, August Cilić, Milica Mihčić, Bogumila Vilhar, Franjo Sotošek, Josip Horvat, Ivan Mirjev, sedmogodišnja Vlasta Dryak, Jovanka Jovanović (rođ. Dvorniković) i sam redatelj Grünhut.
[6]O Grünhutu v. natuknicu na poveznici Židovskog leksikona LZMK: https://zbl.lzmk.hr/?p=161 (S. Banović, Z. Đerđ, I. Goldstein i V. Majcen)
©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. travnja 2022.
Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija