Zaboravljene kazališne heroine: KAROLINA (DRAGUTINA) NORVEG ZAPPE ud. FREUDENREICH (Beč, 24. kolovoza 1834. – Zagreb, 10. veljače 1903.) - 3. dio

Prva žena proglašena počasnim članom hrvatskog kazališta

Dok je njezin suprug Josip Freudenreich iz ničega, otpočetka gradio temelje i glavne stupove hrvatskoga kazališta podigavši ga u kratko vrijeme do zavidne umjetničke i organizacijske visine, Karolina Freudenreich mu je davala šarm, gracioznost i strast, ali i profesionalni odnos prema ulogama kakav se dotad - u dugim diletantskim godinama koje su prethodile pojavi toga iznimnog para - gotovo i nije viđao na sceni zagrebačkoga kazališta.

Piše: Snježana Banović

Nijedna nasljednica Karoline Norveg nije je za života mogla ugroziti jer je (po strogom ali pravednom Šenoi) od svih bila – savršenija. U doba velikih scenskih pretjerivanja, prikazivanja suvišne patetike, visoke romantike i bezrazložne pantomime koje bi prečesto djelovale razorno „na naše očne živce, na osjećaj za mjeru i kontrolu“ te „na toliko puta isticani razum“ (isto Šenoa).

Nakon preranog umirovljenja, Karolina se preselila u gledalište, a od 1873., na sceni njezina voljenog kazališta nastupa svo četvoro njezine djece: Dragica (Lina), Marija (Micika, od svih najsličnija majci, preuzimat će pomalo i cijeli njezin repertoar, uključivo i Karolinu u Graničarima), Zvonko (budući popularni operetni tenor) i Dragutin-Karlo (najslavniji od svih), a sve je počelo s predstavom za djecu njihova oca To bijah ja koja je na svakoj izvedbi bila ispraćena ovacijama razdragane publike. Dragica (buduća najistaknutija „sentimentalka“ svoga doba) već iduće sezone debitira u francuskoj komediji Mali vragolan nakon koje razdragani Šenoa kliče: „Neka raste mladica!“ Napisat će o njima kroničarka kazališnih zbivanja Antonija Kassowitz Cvijić: Ta djeca moraše rano okusiti oskudice glumačke porodice. Roditelji nisu nikada razumjeli udesiti materijalne svoje prilike prema dohodcima. Danas se uživalo, sutra skapavalo. Očiti život bohema![1]

Pa tko su bili ta kazališna djeca, ti bohemi i što znače za razvoj hrvatskoga glumišta s kraja 19. i početka 20. stoljeća?

Dragica Freudenreich, udana Grahor, (Lavov, 23. IX. 1859. – Zagreb, 23. VIII. 1886) prvi je put stala na scenu u 4. godini, potom od 1875. kontinuirano, cijelo desetljeće, (do prerane smrti u 27. godini od srčane mane koja ju je mučila od rođenja), briljira u tada zahtjevnim ulogama sentimentalnih ljubavnica, potom i u onim karakternima, na kraju i u opereti. Krasile su je prirodnost, savjesnost i talent za finoću u karakterizaciji karaktera. Nikola Andrić s njezinim imenom povezuje poeziju i dražest koja je redovito u gledalištu mamila suze, drhtaje najdubljeg bola i najvedrijeg veselja. Dobitnica je u to doba najznačajnije nagrade našega glumišta – zlatnoga lovor-vijenca, nažalost tek koji dan pred smrt.

Njezin brat, glumac i redatelj Dragutin (Karlo, širom Zagreba zvan Karlek (Zagreb, 15. IX. 1862. – Zagreb, 22. IV. 1937), najstariji sin Freudenreichovih, nakon prvih scenskih  uspjeha u djetinjstvu, posvećuje se vojnoj karijeri, no radi slaboga vida biva otpušten iz vojske te se 1882. vraća kazalištu. Prve dvije godine angažmana igra (kako se onomad govorilo) samo uloge u livreji: sluge koji najavljuju ulazak plemića, nosi pisma, tacne i šešire, prostire stolove… No, sve je to njegovom impulzivnom temperamentu – zbog kojeg redovito ulazi u konflikte s kazališnim upravama i kolegama – dojadilo pa se pridružio širom slavenskoga juga znanim putujućim trupama (Iličićevoj, Popovićevoj, Protićevoj) u kojima provodi tri godine, nakon čega se vraća u Zagreb (1889.-1894.), a potom ga nemirni duh vodi na jednu sezonu u Ljubljanu, u Split, Šibenik, Dubrovnik, Varaždin nakon čega opet postaje član gornjogradskog kazališta. No, godine 1907., nakon što mu strogi intendant Vladimir Treščec uručuje otkaz zbog gledišta iznijetih u brošuri K reformi hrvatskog kazališta, zapošljava se kao nadkonobar u zagrebačkom hotelu Imperial (Frankopanska 8) gdje organizira prvi zagrebački kabaret.

Sljedeće ga već srećemo kao trgovačkog putnika tvornice alkoholnih pića Pokorny, ali i kao manekena: prikazan je na reklamnoj etiketi i na plakatu slikara Tomislava Krizmana za liker Stari graničar, nazvan po čuvenom očevu pučkom igrokazu. Godine 1917. upravitelj je poznate gostionice i svratišta Lavica u Samoboru. U HNK se vraća nakon I. svjetskog rata gdje, unatoč umirovljenju 1926., igra do kraja života. Jedan je od najznačajnijih karakternih glumaca svoga doba, posebice u klasičnom i realističnom, ali i u komedijskom repertoaru – Gavella ga naziva uvijek nezadovoljnim puntarom i našim najosebujnijim karakternim komičarom. Ponajviše se isticao u Shakespeareovim i Molièreovim komedijama (odlikovan je zbog potonjih časničkim Redom palme Republike Francuske), ali i u Ibsenovim i Čehovljevim, Nušićevim… Njegova životna rola bio je Molièreov Harpagon (Škrtac) s kojom je obilježio 50 obljetnicu umjetničkog rada. Ipak, ogromnu popularnost širokih slojeva zagrebačkog društva uživao je kao tumač Grge, u očevom komadu Graničari.

Marija (Micika) Freudenreich, ud. Huth (Zagreb, 28. VIII. 1863. – Zagreb, 18. I. 1944.) stupila je na scenu u 7. godini, u spomenutom igrokazu svog oca To bijah ja, a poslije je od majke naslijedila ulogu dječaka Živana u očevoj Crnoj kraljici. Pjevanje je učila u Glazbenom zavodu, od svoje majke i od Ivana pl. Zajca te je s nepunih osamnaest godina (za uprave Marijana Derenčina) angažirana  za manje uloge u drami, operi i opereti. Nije se dugo zadržala u Drami jer su je previše zatvarali u fah tzv. bezazlenki što je bilo izvan njezinih ambicija te se do ukinuća Opere u potpunosti okrenula glazbenim žanrovima kao neobično muzikalna koloraturna pjevačica i izrazito talentirana glumica, a potom ostala u kazalištu tumačiti brojne uloge u široko popularnim lakrdijama. Nezadovoljna svojim mjestom u ansamblu gdje je do nedavno bila jedna od najjačih pjevačkih, ali i glumačkih sila, odlučuje se za odlazak iz Zagreba. Angažiraju je u Operi u Grazu gdje uskoro postaje prva operetna subreta sa značajnim opernim nastupima. Stjepan Miletić koji ponovno pokreće Operu, vraća je u Zagreb odmah na početku svog intendantskog mandata. Od 1911.-1920. nastavnica je pjevanja, deklamacije i mimike u školi HGZ-a gdje je jedno vrijeme njezina učenica bila i Bela Krleža.

Zvonimir (Zvonko) Freudenreich, (Zagreb, 9. XI. 1865. – Zagreb, 3. III. 1906.) učio je pjevanje u školi HGZ-a, ali i slastičarski obrt koji je izučio u Karlovcu. Angažiran je u kazališnom zboru 1887. godine gdje s dužim i kraćim prekidima (kad je s velikim uspjehom angažiran u Innsbrucku, Beču, Wiener-Neustadtu, Achenu i Strasbourgu) ostaje do prerane smrti od tuberkuloze 1906. godine. Bio je cijenjeni lirski tenor te, kao i svi iz obitelji, darovit glumac pa je s podjednakim uspjehom nastupao u operi, drami i opereti (nastupao u svim praizvedbama toga doba koje su ga proslavile), a u pojedinim je sezonama bio rekorder po izvedbama.

Karolina Norveg, njihova majka – glavna junakinja ovoga feljtona je i prva žena u našoj kazališnoj povijesti koja je za života proglašena počasnim članom hrvatskog kazališta. Zbilo se to 1898. godine, u novoj zgradi kazališta, kojom je prilikom u loži sjedila kraj intendanta Stjepana Miletića dok su na sceni igrali Graničari u kojima je te večeri nastupilo sve četvero njezine djece. I dok je njezin suprug Josip Freudenreich iz ničega, otpočetka gradio temelje i glavne stupove hrvatskoga kazališta podigavši ga u kratko vrijeme do zavidne umjetničke i organizacijske visine, ona mu je davala šarm, gracioznost i strast, ali i profesionalni odnos prema ulogama kakav se dotad – u dugim diletantskim godinama koje su prethodile pojavi toga iznimnog para – gotovo i nije viđao na sceni zagrebačkoga kazališta. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)


[1] A. K. CVIJIĆ, Novosti, 28.travnja 1931. Opširan tekst pisan je u povodu 50. obljetnice Freudenreichove smrti koja je obilježena još jednom u nizu izvedbi Graničara. Njegova djeca, iako u poznim godinama, tumačila su glavne uloge.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 6. travnja 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije