25. Zaboravljene kazališne heroine: IVANKA ŽUNAC (Zagreb, 23. svibnja 1938. – Zagreb, 30. rujna 2022.) (1. dio)

Privrženost kazalištu

Ivanka Žunac primjer je talenta osuđenog na uspjeh. Nije prošla uobičajeno školovanje u baletnoj školi, ali joj je prirodna nadarenost otvarala sva vrata. Prve plesne korake naučila ju je Meri Šembera, a pohađala je i baletni studio Mile Jovanovića. Kada je prvi put došla na njegov klas, rekao joj je da izgleda kao lutka i tako je nastao nadimak – Beba.

Piše: Davor Schopf

Naslovna fotografija: Ivanka Žunac kao Lisa u Vragolastoj djevojci

Zaboravlja li se brzo kazališne umjetnike? Ili prebrzo? Olako? Teška su to pitanja, a odgovor nije nimalo jednostavan. Kao što nečiji uspjeh može biti rezultatom najrazličitijih okolnosti, tako i na zaborav utječu najrazličitije okolnosti. Jedan je od važnih čimbenika ponašanje samog umjetnika poslije aktivna rada: posjećuje li kazalište, ostaje li u tome miljeu, sudjeluje li i koliko sudjeluje u društvenim događanjima oko kazališta, prati li novitete, želi li ih komentirati, zanima li ga sve to uopće. Tužan je zaborav, primjerice, Sande Miladinov Langerholz koja je ove godine navršila 90. obljetnicu života. Relativno se brzo, poslije silaska s pozornice na kojoj je prije toga svakodnevno nizom velikih uloga pridonosila uspjehu kazališta Komedija, sredinom 1990-ih povukla iz javnosti, a novo je vrijeme središte pozornosti usmjerilo na nova lica.

No da  umjetnik i nekoliko desetljeća poslije aktivna rada i umjetničkih rezultata može ostati i biti prisutan u kazališnom životu, nazočan na predstavama i događanjima, te time na neki način produljiti i svoj umjetnički vijek i sjećanja na svoja umjetnička ostvarenja, svjedoči primjer nekadašnje prvakinje Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Ivanke Žunac. Cijeli je radni vijek ostvarila u zagrebačkom Baletu. Kada je Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika utemeljilo nagradu Društva što se dodjeljuje za izuzetan doprinos hrvatskoj baletnoj umjetnosti svake godine na Dan hrvatskog baleta, 4. studenoga, prva dobitnica 2010. godine bila je upravo ona.

Do nesretne pandemije korone bila je najprivrženija publika, ali i objektivna kritičarka svega što se događalo u njezinom kazalištu. Osebujna i nekonvencionalna, znala se modno uskladiti s predstavom koju ide gledati. Znala se odijevati u španjolske suknje s češljevima u kosi poput Carmen, ili u narodnu nošnju kada bi išla gledati Đavla u selu. Osebujna i nekonvencionalna, znala je glasno izricati ponekad i oštre primjedbe na račun kazališta, uvijek istinite i na mjestu. Bez obzira na te situacije koje nisu bile uvijek ugodne, svi su je voljeli i cijenili.

„Naravno da pratim kazalište, ono je moja vječna ljubav‟, objasnila je u intervjuu za Hrvatski radio. „Jako se protivim kada netko dira klasične balete. To je kao da netko prčka po Mona Lisi. Nešto se malo mora promijeniti, ali ne sve. Više se ne prepoznaje Giselle ni Labuđe jezero. Čemu to? Stari majstori savršeno su ih načinili i tako to treba pustiti. Novi majstori neka idu dalje. Mislim da naš balet ima dobru budućnost jer je imao dobru prošlost. Samo ovisi tko ga i kako vodi. Volim ići u kazalište. Ta me ljubav ne napušta. Nikada ne mjerim umjetnost i kazalište prema situacijama koje su za mene bile loše jer je bilo i takvih razdoblja. Osobno sam svima nastojala pomoći. Danas, uvijek kad iz tramvaja vidim žutu kuću HNK-a, srce mi zaigra i ja siđem.‟[1]

Ivanka Žunac primjer je talenta osuđenog na uspjeh. Nije prošla uobičajeno školovanje u baletnoj školi, ali joj je prirodna nadarenost otvarala sva vrata. Završila je gimnaziju i dvije godine Filozofskog fakulteta – filozofiju i francuski jezik.

Kao živahno dijete i vražička, majka ju je upisala u Pionirsko kazalište, današnje Zagrebačko kazalište mladih. Prve plesne korake naučila ju je Meri Šembera. Nastupala je u dječjim predstavama što ih je koreografirala Silvija Hercigonja koja joj je, uviđajući talent, povjeravala niz solističkih uloga. Pored plesa pohađala je dramski studio koji su vodile Zvjezdana Ladika i Đurđica Dević. Pohađala je i baletni studio Mile Jovanovića. Kada je prvi put došla na njegov klas, rekao joj je da izgleda kao lutka i tako je nastao nadimak – Beba.

Jednom je u Pionirsko kazalište došao Nenad Lhotka pogledati klas. Odabrao je Bebu i pozvao je da dođe vježbati u HNK. Budući da je još bila maloljetna, nije se mogla zaposliti. Tek kada je postala punoljetna dobila je angažman. Milu Jovanovića smatrala je odličnim pedagogom. U to vrijeme plesala je u zboru, prvo jednu od šesnaest djevojaka u Đavlu u selu. Kasnije je plesala glavnu ulogu Jele. Odmah je zapažena i, malo po malo, dobivala je solističke uloge. U povodu postavljanja Labuđeg jezera, u koreografiji Rostislava Zaharova, u HNK-u u Zagrebu (premijera 5. travnja 1962.) pisala je Branka Rakić u kritici u Telegramu od 13. travnja 1962., pod naslovom Gdje su zvijezde?: „Zbog toga treba istaknuti: labudove i mlade soliste, često čak i bez solističkih uloga, kao što su izrazito lijepi skokovi I. Žunac u ‘valceru nevjesta’; čitav divertisman iz trećeg čina, u prvome redu ‘španjolski’ kvartet (Butorac, Ignjatović, Reljić, Vikić), ‘mazurku’ G. Petrović i zaista šarmantno donesen u besprijekornoj izvedbi ‘pas de trois’ iz prvog čina (Butorac, Ludvig, Vikić). Ipak su to još nerutinirani plesači, ali koji obećavaju.‟[2]

U to doba izvodilo se dosta modernih baleta. Glavna solistička uloga jedne od troje Helota protagonistâ (trio) u baletu Heloti Ivana Brkanovića, u koreografiji Pina Mlakara, bila je velika šansa Ivanke Žunac koju je dobro iskoristila. O praizvedbi tog baleta-oratorija (premijera 17. ožujka 1963.) pisala je Branka Rakić u Telegramu od 22. ožujka 1963.: „Helot – to je rob. Nevažno gdje i na kom jeziku. Helot – to je čovjek. Njegova historija i njegova sudbina. A čovjek – rob je drugog čovjeka, samog sebe, svojih strasti, fobija ili ambicija, svojih simpatija ili fikcija… čovjek – to je problem bez rješenja, jedino živo biće bez apsolutne slobode. Brkanović je na kraju svog djela želio da oratorijskom apoteozom, a Mlakar koreografskom kompozicijom sublimiziranog čovjekova uzdignuća, riješi problem čovjekovih sudbinskih težnji i traženja za koje filozofija još nije našla rješenje. Jer, sloboda – to je ono najistinitije, najkompletnije faustovsko prokletstvo u čovjeku. (…) Trio čovjek (heloti): Vikić – Žunac – Leben vrlo je dobro harmonizirao. Vikić je bio intenzivniji nego inače, i to disciplinovano intenzivan, što je vrlo važno. Ivanka Žunac u izrazu neutralna, u tehničkom pogledu egzaktna: odmjerena i bez grešaka. Iznenađenje je novi plesač Stane Leben: muževan i tehnički dotjeran. Vesna Butorac je dala najizrazitiju interpretaciju čitavog djela. Oskar Harmoš pretjerano groteskan – čemu takva koncepcija? (Sloboda zavisi od vrste vlasti: heloti se muče, a vlast smiješna!?) Ansambl dobro uigran, bio u individualnim, bilo u skupnim ekspresijama.“[3](pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)


[1] Ivanka Žunac u emisiji U svijetu baleta, uz 70. rođendan; ur. D. Schopf, Treći program Hrvatskog radija, 19. lipnja 2008.

[2] Branka Rakić: Jugoslovenska baletna scena, Sarajevo, 1982., str. 63

[3] Branka Rakić: Jugoslovenska baletna scena, Sarajevo, 1982., str. 77

©Davor Schopf, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 31. listopada 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i arhiv autora