Piše: Snježana Banović

Naslovna fotografija: Paula Herzberger kao Franuša u Molièreovoj komediji Nauk od mužova, HNK u Zagrebu 1947.

Još uoči rata, a u izrazito nepovoljnim financijskim prilikama za zagrebački teatar, novi ravnatelj Drame i kolega, prvak Dubravko Dujšin (na toj dužnosti od 31. listopada 1937. do 15. ožujka 1939.) odbija potpisati novi ugovor s Paulom Herzberger za sezonu 1938/39.: „dok se očekivalo, da će joj biti povjeravane i važnije zadaće, ona se najedanput našla izvan kazališta (…) I zato se prijatelji našeg kazališta nadaju, da će naš dramski prvak i ravnatelj drame već naći načina, da svlada sve novčane poteškoće te da i kroz skučenih sredstava omogući, da i u mu slijedećoj sezoni na daskama naše kazališne kuće pratimo razvoj ove talentirane glumice, koja je naročito upotrebljiva u komedijama, gdje se i tako osjeća nestašica dobrih sila, napose onih – ženskog roda.“

Dujšin je zbog svoje ishitrene odluke temeljene na Paulinu buntovnu karakteru i sklonosti sukobljavanja sa svima, naročito s upravama, usto sve u cilju da makar malo uštedi u ionako katastrofalnom kazališnom proračunu, trpio možda ponajveće napade tiska u svojoj grandioznoj karijeri, iako je svojoj mlađoj kolegici i sam često davao prostora te s njom igrao u nekim predstavama. Pritisak tiska je bio takav da je uprava na čelu s Branimirom Šenoom popustila i vratila Herzberger na ugovor, no znatno joj prorijedila nastupe, što će se nastaviti i dalje, u kratkim mandatima intendanata Slavka Ježića (1938–1939), Julija Benešića (1939– 1940) i Aleksandra Freudenreicha (1940–1941). Naime, antisemitizam u porastu prodirao je i u kazalište te su malobrojni umjetnici Židovi (kao i Srbi) postajali sve više nepoželjni na sceni i prije uspostave NDH i njezinih rasnih zakona. Stoga se novinar tiražnog Zagrebačkog lista pitao još u siječnju 1941., nakon dvije godine od početka krize s Herzberger, „zašto ova naša talentirana i toliko potrebna glumica nije ni u ovoj sezoni više uposlena u radu Drame, a pogotovo kada nam je ženski ensemble dosta okljaštren?“

U svibnju 1941., nakon proglašenja rasnih zakona NDH, unatoč preporuci uredništva tjednika Hrvatska gruda, odbijena joj je molba upućena Ustaškom redarstvenom povjerenstvu za oslobođenje od nošenja židovskog znaka koji se u NDH imao nositi na leđima, suprotno od Reicha gdje se stavljao iznad nadlaktice. Usto, otkazu se nije nadala jer joj je sestrin muž, ustaški poručnik Franjo Ivaniček, ujedno i prvi hrvatski bio-arheolog^[1] napisao „pismo garancije“ u kojem navodi da je ona „zajedno sa svojom sestrom Helenom, njegovom suprugom, još početkom 1930. godine pomagala umnažati i raspačavati letke i brošure koje je od tada kao ustaški povjerenik primao od Ustaške organizacije iz Belgije (…) Kao dodatan argument, navodi da tijekom kasnijih godina do povratka iz Poljske 1938. godine — nikada mu P. Herzberger nije odbila ni jednu molbu u vezi raspačavanja i širenja ustaških letaka i novina, pa čak ni onda kad je sam bio uhićen i proganjan.“ (Solter, 570)

Ipak, Uprava joj odbija produžiti ugovor, a zaštita ustaškog režima nije uspjela ni kod njezina oca Izidora, umirovljenog službenika državnih željeznica i službenog pratitelja vlaka koji je na samom početku Pavelićeva režima ubijen s grupom talaca. Čini se da je ipak ostatak obitelji rat preživio zahvaljujući pomoći Ivaničeka, koji je Helenu Herzberger oženio 1938. godine. Sve ostalo je do 1946., što se Paule tiče, i dalje maglovito: navodno jedno kratko vrijeme provodi u partizanima, zbog čega uspijeva ponovno dobiti angažman u HNK i odigrati više velikih uloga, od kojih se ističu: Vesela (Ljubovnici), Franuša (Nauk od mužova), Agafja (Ženidba) i Vera (Prst pred nosom Jože Horvata), što je ujedno i posljednja njezina premijera. Djelomično u skladu s kazališnom politikom o formiranju pokrajinskih kazališta za koje je bilo neophodno osigurati ansambl, a više „primjera radi“, Paula je premještena u Bjelovar, gdje je provela tek nekoliko mjeseci i dobila ponovno dozvolu da se vrati u Zagreb, no više se nije pojavljivala na poslu te je Uprava pokrenula otkazni postupak.

Otkaz je dodatno opravdan i njezinim negativnim izjava o Partiji, „lošeg i sebičnog odnosa prema radu“, „sukoba s direkcijom“, „insinuacija i kleveta protiv direktora i tajnika Drame“ (Ranka Marinkovića i Jože Rutića) i jer je „svjesno i sistematski išla za rušenjem njihovog autoriteta među članstvom“, biva otpuštena. U njezine je uloge „od danas do sutra“ morala ući Mia Oremović koja se kao povratnica u HNK i početnica nije smjela ni usuditi odbiti bilo kakav posao te je te sezone samo uskakala. U travnju je zbog Herzberger održan kolektivni sastanak Drame na kojem je „javno raskrinkana kao klevetnica“, od čega se nije znala a po svemu sudeći ni mogla braniti. Svjedoci koje je pozvala da svjedoče za nju „javno su se ogradili od njezinih izjava“. U zapisnik je ušlo i to da je „otprije poznata po raznim aferama i intrigama, još od prije rata i nakon Oslobođenja imala je afere, na što joj je na istom sastanku ukazano. Herzbergerova je po svemu sudeći nestala pri ilegalnom prijelazu iz Istre u Italiju tj. pri bijegu iz Jugoslavije, o čemu imamo tek nekoliko usputnih tvrdnji kolega iz kazališta koje bi valjalo detaljnije istražiti.

Živahna, temperamentna, puna topline i osjećaja, kako su je kritičari prikazivali u međuraću, Paula Herzberger isticala se u interpretacijama mladih djevojaka (naivki) pokazujući izraziti talent za prirodnu komiku, ali izraziti netalent za međuljudske odnose: bila je ratoborna i osvetoljubiva, optuživalo ju se za spletkarenje i ogovaranje kolega, naročito kolegica. U tisku su zabilježeni raznorazni skandali i to je bila reputacija koja je ovu dugogodišnju, a potpuno zaboravljenu članicu HNK-a pratila do kraja i koja ju je, i bez ulaženja u razloge moguće kolaboracije s ustaškim režimom, očito koštala karijere, moguće i života. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1]Više o njemu u: Ana SOLTER, Franjo Ivaniček, liječnik, antropolog i rasni higijeničar, VAMZ, 2021., 567-582.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. listopada 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i arhiv autorice