14. Kazališne heroine III.: VIKA PODGORSKA (Bistrica v Rožu/Feistritz im Rosental, Koruška, Austrija, 13. svibnja 1898. – Maribor, 12. srpnja 1984.)

Početci karijere i dolazak iz Maribora u Zagreb

Vika Podgorska, pravim imenom Hedvika Čus, hrvatska glumica slovenskoga podrijetla, izražajna, markantna, uporna, samosvjesna, emotivna, temperamentna, jedna od najistaknutijih dramskih glumica u povijesti Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu i jedna od najznačajnijih glumica u povijesti hrvatskoga glumišta.

Piše: Vesna M. Muhoberac

1.10.2024. – U kazalište ulazili smo kao u svetište

Samo učenje uloge sasvim je individualno. U mene je bilo tako: nikad nisam učila glasno, a ni tražila intonaciju i izražaj. Sve sugestije redatelja pomno sam proučila i u većini slučajeva i usvojila, ukoliko sam ih mogla osjetiti. Glavni studij uloge bio je kod kuće. Ili bolje rečeno, smatram da lik živi u glumcu, prati ga i proganja neprekidno. Koliko puta se npr. glumac uhvati, kao što sam se i ja uhvatila, da na ulici u najvećoj vrevi oko sebe ili u tramvaju nešto poluglasno mrmlja i onda i sam ne znajući nakon koliko vremena shvati da je u nekoj misli, koja mu nije bila dovoljno jasna, pronašao smisao i namjeru pisca, govori Vika Podgorska, koju su nazivali „ne samo najboljom glumicom zagrebačke drame već i cijeloga slavenskog juga“ teatrologu Branku Hećimoviću u intervjuu objavljenome u knjizi Razgovori s Pometom, Desdemonom i Poljskim Židovom, nastaloj na temelju ciklusa razgovora snimljenih 1971. za Radio Zagreb s osam glumaca/glumica starijih naraštaja, naslovljena Velika imena hrvatskog glumišta, emitirana 1972. na Trećemu programu Radio Zagreba.

Tko je Hedvika Čus?

Vika Podgorska, pravim imenom Hedvika Čus, hrvatska glumica slovenskoga podrijetla, izražajna, markantna, uporna, samosvjesna, emotivna, temperamentna, jedna od najistaknutijih dramskih glumica u povijesti Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu i jedna od najznačajnijih glumica u povijesti hrvatskoga glumišta školovala se u Gorici u kojoj je išla i u učiteljsku školu, a godine 1915. s obitelji kao sedamnaestogodišnjakinja zbog rata odlazi u Innsbruck gdje je apsolvirala trgovačku akademiju i zaposlila se u banci kao činovnica. Godine 1919. otpuštaju je kao tuđinku pa odlazi u Maribor i radi kao korespondentica i činovnica. Borbe koje su se za vrijeme Prvog svjetskog rata razbuktale oko Gorice prognale su obitelj Čus koja se odlučila nastaniti u Innsbrucku. Tu je poslije završene trgovačke škole kći Hedvika našla svoje prvo zaposlenje u banci. Poslije završetka rata i propasti Monarhije Hedvika se vraća u domovinu, i to u Maribor gdje nalazi namještenje u jednom uredu. (Eliza Gerner, Kazalište kao sudbina, hrvatske dramske dive)

U Mariboru počinje i njezina intrigantna životna priča, naime, iste se te godine u Mariboru otvara prva slovenska glumačka škola koju u okviru Slovenskog narodnog gledališča vodi Hinko Nučić, direktor i pedagog škole i u koju se, sudbinski, nakon audicije upisuje Vika Podgorska. Nučić je od 1912. do 1918. bio glumac i redatelj u zagrebačkome kazalištu, a Zagreb ga, prema riječima Vike Podgorske, posuđuje Ljubljani u kojoj otvara kazalište, a u Mariboru pretvara njemački teatar u slovenski i osniva stalno kazalište u kojemu postaje prvi intendant. Nučić odmah prepoznaje njezin izniman talent i podržava je, a kako ona zbog roditelja koji nisu znali da je napustila svoje radno mjesto i koji nisu odobravali njezinu želju za glumom ne može nastupati pod svojim imenom, predlaže joj djelomičnu promjenu imena i promjenu prezimena i tako Hedvika Čus postaje Vika Podgorska, prema toponimu Podgori, predgrađu Gorice iz koje je podrijetlom.

S novim imenom i prezimenom prvi put nastupa 9. listopada 1919. u ulozi Pavle u veseloj igri Otmica Sabinjanki, Franza i Paula Schönthana. U Mariboru igra dvije godine, izvrsno je prihvaćaju i publika i kritika, a glumi niz uloga u raznovrsnome repertoaru književnih klasika: Cankara, Vojnovića, Ogrizovića, Dreyera, Ibsena, Shawa, Tolstoja, Gorkoga, Strindberga, Bernsteina…. U Zagreb sam došla s Hinkom Nučićem u lipnju 1921. Prethodno je već bilo utvrđeno moje gostovanje u ulozi Anice u Halbeovoj Mladosti te Shawovom Zanatu gospođe Warren u kojem sam tumačila Vivie. Od tih nastupa zavisio je moj angažman u zagrebačkom kazalištu. (….) Iste večeri kad smo došli u Zagreb, sjedila sam u mezanin loži velikog kazališta. Odrasla u gradu gdje nije bilo kazališta, ne znajući ni riječcu hrvatski, sjedila sam zadivljena prvo samom zgradom a još više glumom prvaka: Milice Mihičić, Ive Raića i Arnošta Grunda. Davao se Zeleni frak. (….) Sljedećeg jutra upoznala sam se sa svojim partnerima. (….) Predstave su protekle na zadovoljstvo uprave i publike, ja sam za sljedeću sezonu potpisala angažman i otišla na godišnji odmor s ulogom Anice koju sam morala naučiti na hrvatskom jeziku i s hrvatskim prijevodima Braće Karamazova i Idiota. Prvi nastup Vike Podgorske u jesen 1921. godine kao već angažirane članice zagrebačkog kazališta u Halbeovoj Mladosti, koja se suodnosom Anice, nećakinje župnika Hoppea, i mladog kapelana, nudi kao dosad još nezamijećeni ali mogući arhetipski predložak Marinkovićeve Glorije, ne protječe još u duhu novih glumišnih nastojanja. Redateljevo se ime čak ne navodi na cedulji predstave, pa je samim time već i strukovni udjel redatelja minoriziran. No ta predstava, kojoj je tradicijska geneza ipak poznata – 1902. Halbeovu naturalističku dramu premijerno uprizoruje Andrija Fijan, a 1911. njegovu redateljsku postavu obnavlja Josip Bach, prva je i ujedno i posljednja Vike Podgorske koja se afišira bez redateljeva imena, ističe teatrolog Branko Hećimović.

Vika Podgorska i Hinko Nučić već su tad bili u emotivnoj vezi, a kako je on bio oženjen čovjek, odlučili su otići iz Maribora. Zagreb im je zbog iznimne glumačke kvalitete omogućio egzistencijalno i umjetničko rješenje. Oboje su dobili angažman, unatoč određenome strahu zbog toga što nisu u potpunosti vladali hrvatskim jezikom, i potpisali ugovor s intendantom Julijem Benešićem. Iznimno su lijepo prihvaćeni i obilježili su svojom vrhunskom umjetničkom razinom zagrebačko (i hrvatsko) kazalište u kojemu su ostali do kraja svojih iznimnih karijera kao kazališni prvaci. Nučić: Mora se razumjeti svaka riječ pa i ona koja se šapće. Svatko tko je platio kartu ima pravo da i na najudaljenijem mjestu u gledalištu čuje svaku riječ koja se izgovori na pozornici. Visokoj umjetničkoj razini Kazališta u Zagrebu pridonijelo je i ovo dvoje izvrsnih glumaca, a potvrda kvalitete cijeloga kazališta došla je 1924. iz Pariza, iz kazališta Champs Elysées u kojemu je povodom Osmih olimpijskih igara HNK trebao gostovati s predstavama u kojima je protagonistice glumila Podgorska: Kosorov Požar strasti i Vojnovićeve Maškarate ispod kuplja, ali do realizacije nije došlo zbog političkih razloga. Naime, gostovanje nije dopustilo Ministarstvo prosvjete iz Beograda s ministrom prosvjete, Svetozarom Pribičevićem.

(Pročitajte prethodni sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. listopada 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija