13. Kazališne heroine III.: MILA DIMITRIJEVIĆ (Kragujevac, 9. siječnja 1877. – Zagreb, 12. siječnja 1972.)

Neumorna glumica koju su obožavali kolege, publika i kritika

„Kada je desetog ožujka 1965. pred zastorom najavljeno da će te večeri umjesto oboljele kolegice, ulogu Mande u Mećavi Pere Budaka, preuzeti Mila Dimitrijević, gledalištem se pronio uzdah iznenađenja. Bila je godinama odsutna s pozornice, pa su mnogi pomislili da više nije među živima. Ipak, ona je te večeri dokazala da je sposobna, nakon, sedamdeset i pet godina umjetničkog rada, u 89. godini života, besprijekorno odigrati ulogu koju nije tumačila trinaest godina“. Prepuno gledalište neumorno je aplaudiralo. Bile su to ovacije koje je na otvorenoj sceni doživjela posljednji put. Više nije nastupala.

Piše: Sanja Ivić

30.9.2024. – Godine 1958. ponovno je umirovljena, zajedno s velikim drugim hrvatskim glumcima, i iako joj je to teško palo, mirno je živjela sa svojom kćerkom Stanislavom u vili u Mesićevoj. Nastupa sve rjeđe, no ne prekida povezanost sa zagrebačkim HNK.

Kao živa legenda sudjeluje u proslavi stote obljetnice zagrebačkoga HNK (1960.) u ulozi Jermanove majke u Cankarjevim Slugama. Govori o pokusima: „Naročito me veseli moja najnovija uloga u Cankarjevim Slugama. I svaki put kad dođem na probu svi me okružuju s toliko pažnje, da sam upravo ganuta. Direktor kazališta, zatim redatelj Slavko Jan i Veljko Maričić (moj partner – sin u komadu), cijeli ansambl, svi dragi znanci i prijatelji, svi koje susrećem u svoj dragoj zgradi“.

Iako u visokim godinama, Mila Dimitrijević je i dalje neumorna. Nastupa na radiju, snima gramofonske ploče, glumi staricu zajedno s Viktorom Bekom u prvoj TV drami zagrebačke  televizije 1957. godine pod naslovom Jedno poslijepodne P. Vilara. Uspješna je bila i na filmu u Sofki u ulozi Magde (1948.) redatelja Radoša Novakovića, temeljenog na romanu  Bore Stankovića Nečista krv, potom Sreća dolazi u devet u ulozi Sreće (1961.) u režiji Nikole Tanhofera i Danima Aleksandra Petrovića (1963.) u ulozi tete.

Godine 1965. obnavljala se predstava Mile Budaka Mećava, nakon trinaest godina. Etta Bortolazzi je pomno pripremila svoj nastup u ulozi Mande, ulogu koju je ranije majstorski odigrala Mila Dimitrijević. Iznenadna bolest spriječila je Ettu da nastupi. 10. ožujka 1965. zazvonio je telefon u Mesićevoj 19. Mila je tada imala 88 godina. Bez imalo kolebanja odgovorila je: „Naravno da dolazim, moram spasiti predstavu“. Pavao Cindrić o tome piše: „Kada je desetog ožujka 1965. pred zastorom najavljeno da će te večeri umjesto oboljele kolegice, ulogu Mande u Mećavi Pere Budaka, preuzeti Mila Dimitrijević, gledalištem se pronio uzdah iznenađenja. Bila je godinama odsutna s pozornice, pa su mnogi pomislili da više nije među živima. Ipak, ona je te večeri dokazala da je sposobna, nakon, sedamdeset i pet godina umjetničkog rada, u 89. godini života, besprijekorno odigrati ulogu koju nije tumačila trinaest godina“.

Prepuno gledalište neumorno je aplaudiralo. Bile su to ovacije koje je na otvorenoj sceni doživjela posljednji put. Više nije nastupala.

U posljednjim godinama života, u dogovoru s kćerkom Stanislavom, Mila Dimitrijević sastavlja oporuku kojom Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu poklanja vilu u Mesićevoj, pod uvjetima da se ustanovi godišnja nagrada za najbolju mušku i žensku ulogu pod nazivom Mila Dimitrijević, da HNK u Zagrebu postavi bistu glumice u foajeu kazališta, da kazalište zatraži imenovanje ulice u Zagrebu njezinim imenom, da se u kući napravi spomen-soba a ostatak zgrade bude ili dom za ostarjele glumce ili za goste kazališta, te da se održava njezin grob na Mirogoju. Njezina kćer Stanislava imala je pravo stanovanja sve do svoje smrti te je HNK 1988. dobilo vilu Mile Dimitrijević. Nagrada Mila Dimitrijević dodjeljuje se od 1992. godine, postoji i ulica s njezinim imenom u Zagrebu, a dovršava se obnova vile u Mesićevoj 19 koja je stradala u potresu 2020. godine, u kojoj će se ponovo urediti spomen-soba velike umjetnice.

Godine 1971. o velikoj glumici snimljen je dokumentarni film Portret glumice Mile Dimitrijević prema scenariju J. Stošića, u režiji D. Schneidera, uz kameru O. Miletića.

Umire 12. siječnja 1972. u 95. godini. Njezini posmrtni ostaci bili su izloženi u predvorju zgrade u subotu, 15. siječnja 1972., a pogreb je bio na zagrebačkom groblju Mirogoj istoga dana u 15.45.

Zaredali su se članci, sjećanja, uspomene, anegdote iz bogate karijere Mile Dimitrijević. U Večernjem listu glumci govore o svojoj preminuloj kolegici. Amand Aliger se sjeća: „Kada je 1923. u Zagrebu gostovao Stanislavski sa Hudožestvenicima, bio sam đak glumačke škole. Hudožestvenici su tom prilikom gledali generalnu probu Krležine Golgote. U toj predstavi Mila Dimitrijević je ostvarila tako izvanrednu kreaciju da ju se sam Stanislavski potražio nakon predstave u garderobi i čestitao joj najiskrenije. Sam sam igrao više puta s Milom Dimitrijević i mogu reći da je uvijek bila izvanredna glumica, jedna od onih koji izgaraju na pozornici“.

Njezina mlađa kolegica Ervina Dragman naglašava: „Za mene, Mila Dimitrijević bila je velika umjetnica i velik čovjek. Kao početnica igrala sam dječaka Raku u Nušićevoj Gospođi ministarki, gdje je Dimitrijevićka igrala glavnu ulogu. Malo tko umije tako pomoći mladom glumcu kao što je ona znala, njezina blizina pružala mi je osjećaj sigurnosti. Nikada grube riječi niti neugodnog raspoloženja. Sve je oko Mile Dimitrijević uvijek bilo vedro i lijepo“.

Ljudevit Galic, dugogodišnji glumac zagrebačkog HNK sjeća se: „Kada sam 1949. uskočio u jednu malu ulogu u Gospođi ministarki, Mila Dimitrijević se toliko založila za mene, da je sutradan, nakon predstave otišla direktoru Drame upozoriti ga da sam glumac o kojemu treba voditi računa. Postavljao sam kao redatelj njezinu jubilarnu predstavu Mamouret kojom je proslavila 60-tu obljetnicu glumačkog rada. Imala je ulogu u kojoj je tri sata bila gotovo neprekidno na pozornici, pa ipak ni na jednoj probi nikada nije tražila odmora. Takvu izvanrednu kondiciju i memoriju kao što je bila njezina malo koji glumac može postići“.

Mato Grković, velikan hrvatskoga glumišta, oprostio se od svoje kolegice riječima: Potreseni smrću koga od svojih voljenih i dragih, a u želji da sjećanjem i riječima oživimo njegov lik, veoma lako zapadamo u superlative, često neopravdane. Kod smrti drage umjetnice Mile Dimitrijević nema te opasnosti. Svi  superlativi, ma kako sadržajni, ne mogu dočarati veličinu i ljepotu umjetničkog lika Mile Dimitrijević. Ostaje nam jedino da ponavljamo nebrojeno puta opetovane konstatacije: Bila je divna! Bila je jedna od najvećih dramskih umjetnica. Bila je jedinstvena… Kod portretiranja nekog scenskog umjetnika uobičajilo se da se između njegovih kreacija navodi i ističe jedna kao najviši domet do kojega se taj umjetnik dovinuo u svojoj karijeri. Ne znam zašto je to tako, ali znam sasvim da je Mila Dimitrijević stalno, svojim djelovanjem najživlje opovrgavala opravdanost takvih tvrdnji. Svaki njezin nastup na pozornici, svaka uloga koju bi interpretirala, velika i mala više ili manje efektna, pobuđivala je kod gledalaca doživljaje nečeg neočekivanog, novog, neizbrisivog. U svemu se očitovala samosvojnost i snaga koje su najizrazitijim načinom uobličavali autorove zamisli i slutnje stvarajući na pozornici likove iznimne značajnosti. … Sretna je  generacija koja je doživljavala umjetnost Mile Dimitrijević, bilo kao publika u gledalištu ili kao njezin suradnik na pozornici“.

Godine su prolazile, uspomene su blijedile, ali Mila Dimitrijević nije zaboravljena. U svojim brojnim memoarskim djelima, raznim intervjuima i razgovorima, Milina tadašnja mlada kolegica Eliza Gerner prisjeća se rada s velikom umjetnicom: „Te večeri u Hrvatskome  narodnom kazalištu u Zagrebu izvodila se premijera Brechtove drame Kavkaski krug kredom u režiji Bojana Stupice s Mirom Stupicom u glavnoj ženskoj ulozi. Eliza je dijelila garderobu s Milom Dimitrijević koja je igrala ulogu starije gospođe. Što radiš Elizice? – upitala je Mila kolegicu koja je šminkom prekrivala crvenilo svojih usana. – Vidiš, i ja bih to mogla napraviti – rekla je ozbiljnim glasom. A bilo joj je tada osamdeset godina!“

Tisak je redovito podsjećao na slavno ime zagrebačke Talije koja je svojim radom zadužila ne samo kazalište nego i cjelokupnu kulturu Zagreba, kojeg je voljela svim snagama i služila punih osamdeset godina.

Godine 2003. u knjižnici Bogdan Ogrizović održana je tribina posvećena Mili Dimitrijević na kojoj su se okupili brojni poštovatelji njezine bogate karijere. O njezinim najznačajnijim ulogama govorio je prvak Drame Dragan Despot, citirajući akademika Marijana Matkovića, koji u svojim zapisima konstatira da je Mila postala, pa čak i nadrasla pojam zagrebačkog teatra. O životu i radu također je govorila i Eliza Gerner, citirajući dojmove Bele Krleže. U sklopu tribine održana je i projekcija dokumentarnog filma o velikoj glumici, autora Darka Schneidera.

O njezinom radu postoje brojni tekstovi: Branka Gavelle, Vladimira Lunačeka, Kalmana Mesarića, Slavka Batušića, Joze Puljizevića, Dalibora Foretića, Pavla Cindrića, Branka Hećimovića, Antonije Bogner Šaban, Lucije Ljubić i mnogih drugih.

(Pročitajte prethodni sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija