Piše: Vesna M. Muhoberac
2.10.2024. – Za Podgorsku su dramatičari pisali uloge, glumila je u praizvedbama. Tako je Milan Begović Pustolov pred vratima posvetio upravo Viki Podgorskoj, u Božjem čovjeku namijenio joj je ulogu Mare, a te dvije uloge ulaze u prvu fazu njezina glumačkog rada. Postala je, kako Hećimović navodi, velika boginja teatra igrajući od 1922. do 1952. godine, od uloge Djevojčice u Lovrićevoj drami Sin do Uršule u Kreftovoj Velikoj puntariji. U mirovinu Podgorska odlazi 1958., ali 1966. pojavljuje se još jednom na sceni igrajući Anu Stavroginu u Camusjevoj dramatizaciji Dostojevskijeva romana Demoni. Zagreb napušta 1973., odlazi u Maribor kćeri Nadi Nučić Hojnik, a u Mariboru i umire 1984., zatvorivši tako svoj glumački životni krug. Sahranjena je pokraj svoga supruga, učitelja i glumačkoga partnera Hinka Nučića blizu Maribora, na seoskome groblju Zgornja Polskava.
U praizvedbi Krležina teksta Podgorska je glumila Marijanu Margetićku (Vučjak, 1923.), a istu je ulogu glumila i u poslijeratnom uprizorenju, 1950. Sam je Krleža Viki Podgorskoj namijenio ulogu Margetićke u svome Vučjaku 1923., a zahtijevat će i da istu ulogu glumi i u obnovi cijeli niz godina poslije praizvedbe, 1950. Podgorska je fascinirala gledatelje svojom sugestivnošću, ženstvenošću, sposobnošću transformacije, osebujnošću svoje duboke stvaralačke intime, ne štedeći u igri svoju fizičku i psihičku energiju, piše Eliza Gerner koja u svojoj knjizi Kazalište kao sudbina, hrvatske dramske dive progovara o svojoj kolegici: Kritika i publika iznimno su cijenile njezinu individualnu izražajnost, voluminoznost glasa i markantnu scensku pojavu. Uporna, savjesna i samosvjesna, utjelovljuje najznačajnije ženske likove hrvatske dramske književnosti.
Ervin Šinko u Književnim novinama piše o Vučjaku 1950.: Kreacija Vike Podgorske u ulozi Margetićke ostat će nezaboravan događaj. Ona je dala neku modernu seosku Mariju Egipćanku koja plaća svojim tijelom lađarima za svako prebacivanje na obalu. Ona je uvijek duboko nevina. Treba živjeti i hraniti djecu i pošto se od toga ne može pobjeći, ona se podvrgava tom zakonu, i Viki Podgorskoj vjerujemo da nitko ničim nije mogao uprljati Marijanu. Po praizvedbi Vučjaka Kritika bilježi: Bio je užitak slušati dijaloge u kojima su se izmjenjivale bogate modulacije Dujšinova baritona s dubokim izražajnim glasom Podgorske. Podgorska je danas najznačajnije ime zagrebačke drame. Krležinu pak Marijanu Margetićku igra u Gavellinoj praizvedbenoj postavi Vučjaka, utemeljenoj na oštrini i jetkosti autorova realizma, te stvara potresan i istinski lik ispaćene žene, satrvene u bezizlaznom konfliktu. (Slavko Batušić)
Miroslav Krleža inzistirao je i da Vika Podgorska igra Lauru u njegovoj drami U agoniji i 1928. i u obnovi 1947. godine u HNK-u, kojom je ulogom 14. travnja proslavila svojih dvadeset i pet godina u kazalištu. Prema mnogima najautentičnija Laura u cijeloj našoj kazališnoj povijesti, slavi Laurom svoj srebrni jubilej. Kritike su unisono izvrsne nakon obje predstave. U igri Vike Podgorske nema mrtvih, ravnodušnih, nezanimljivih momenata; njezine su sve kreacije dugog daha i njihov se unutarnji, snažni ritam ne gubi nikada u plitkoj baruštini dosadnog slabokrvnog profesionalizma. (Bruno Begović, Vika Podgorska, Kazališni list, 1947.) Njezinu Lauru kritika drži jednim od ponajboljih glumačkih ostvarenja u našemu kazalištu uopće, a ističu njezin sonoran glas, njegovu izražajnost i voluminoznost, što se može doživjeti i u dostupnim radijskim snimkama. Laura gospođe Podgorske bila je majstorska kreacija koja potvrđuje veliku raznolikost ove naše umjetnice. (R. M., Obzor) Lauru je kreirala gospođa Podgorska. Bijaše to triumf glumačkog umijeća. Sve ostale riječi pohvale su suvišne. (I. H., Jutarnji list)
Predstava je postigla velik uspjeh u kritike, hvalili su se i režija i gluma, ponajviše sama drama, označena, uz Gospodu Glembajeve, kao najimpresivnija dramska riječ suvremenoga hrvatskoga repertoara. Eliza Gerner (1920.–2013.), također dugogodišnja hrvatska kazališna glumica, bilježi u svojoj knjizi glumačkih uspomena: Dojam zagrebačke Agonije iz 1947. nosim u sebi cijeli život: Lenbach Hinko Nučić, Križovec Tito Strozzi, Madeleine Petrovna Bela Krleža, Laura Vika Podgorska. Onoga tko je vidio Viku Podgorsku kao Lauru nijedna Laura ne može više oduševiti. Njezina pojava, igra, glas, geste… sve je to bilo nezaboravna harmonična cjelina. Podgorska je bila die Generalstochter, aristokratkinja na sceni, ona je bila nedvojbeno najutentičnija Krležina Laura. Duboko nosim u sebi tu Lauru, tu veličanstvenu kreaciju, to vrhunsko glumačko ostvarenje. Hinko Nučić bio je korektan Lenbach, gospodin iz K. und K. vremena, ličnost na sceni. Bela Krleža, kao Madeleine Petrovna, ispunila je pozornicu svojim živim temperamentom i svježinom. Strozzijev Križovec nije bio ni zao ni pokvaren, kako ga se kasnije interpretiralo. U njegovoj igri osjećala se odsutnost, zasićenost od te ljubavne veze i želja za bijegom. Njegov Križovec nije kod publike pobudio antipatiju, što mu je kritika pripisala kao nedostatak. Atmosfera Agonije ostala je neponovljiva. Ona u meni priziva sjećanje na daleki, nezaboravni umjetnički doživljaj, kad su snaga izražaja i sugestivnost glumaca stvarali ugođaj na pozornici.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 2. listopada 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija