Piše: Vesna M. Muhoberac

23.12.2024. – Ervina Dragman, dramska glumica, nastavnica glume i scenskoga govora na Akademiji za kazališnu umjetnost, osnovanoj 1950., nećakinja glumca Zvonimira Rogoza, slavnoga papa Rogoza, starija sestra glumice Zorke Festetić, u zagrebačkome Hrvatskome narodnom kazalištu angažirana je neprekidno od 1. srpnja 1928. do umirovljenja, 30. rujna 1975., što je nakon Marije Ružičke-Strozzi najdulji kontinuitet djelovanja u ansamblu u kojemu igra uloge od dječačkih do onih mladih djevojaka i žena, tragičnih, veselih, zaljubljenih, ali i kompleksnih i slojevitih u posljednjim godinama umjetničkoga djelovanja, „(…) nameće se svojom individualnošću, šarmom i energijom, ali se istodobno i skladno uklapa u ansambl u kojemu igra i kojeg je uvijek nerazlučivi sastavni dio“ (Branko Hećimović). Četrdesetu je godišnjicu proslavila 1965. u Pirandellovoj Gospođici Morli u Strozzijevoj režiji, a pedesetu je godišnjicu glumačkoga rada proslavila 1975. Pirandellovom dramom Tako je (ako vam se čini) u Juvančićevoj režiji, igrajući Frol(u), ženu tragične sudbine, a nakon nekoliko je izvedbi odlučila napustiti scenu: „I od kazališta se jednom moramo oprostiti i reći mu zbogom. Iz njega treba izaći uzdignute glave…“ Surađivala je sa Zagrebačkom školom crtanoga filma sudjelujući u filmu Dušana Vukotića Mrlja na savjesti, nastupala je na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje se posebno istaknula kao Infantkinja u Corneilleovoj tragikomediji Cid, kao i na radiju, televiziji i na filmu (Deveti krug).

Bila je u Odboru za sahranu Bele Krleže u proljeće 1981., uz Miru Župan, Marijana Matkovića, Nikolu Batušića, Mirka Božića, Fadila Hadžića, Miru Stupicu, Stipu Šuvara, Kostu Spaića, Radu Šerbedžiju. Ervina Dragman dobila je Nagradu grada Zagreba 1960. godine, godišnju Nagradu Vladimir Nazor 1965. i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1976. godine.

U svojoj knjizi Kazalište kao sudbina, hrvatske dramske dive Eliza Gerner govori kako je prije Prvoga svjetskoga rata obitelj Dragman živjela u Požegi, a za Božić i ljetne praznike dolazio im je ujak, brat njezine majke, Zvonimir Rogoz i govorio o svojim glumačkim uspjesima. „Njegove teatarske priče bile su protkane bombastičnim uspjesima koje je postizao na bezbrojnim pozornicama diljem Hrvatske u Ćirićevoj kazališnoj trupi.“ Ervina nije do svoje šeste godine bila na kazališnoj predstavi, a prvi je javni nastup imala pred svojom kućom, gdje je glumila, pjevala i plesala 1917. godine. Preselili su se u Zagreb i 1925. se, sa šesnaest godina, upisala u glumačku školu otprve. „Prije ispita izjavila je majci da se ne namjerava držati Rogozovih uputa koje je sputavaju u njezinim emocijama.“

Nižu je gimnaziju Dragman pohađala u Zagrebu, gdje je 1928. završila i trogodišnju Glumačku školu, a vrlo brzo počinje nastupati u redovitim predstavama HNK-a. Prvi se put pojavljuje na pozornici kazališta na kraju prve godine glumačke škole, 23. lipnja 1926. kao dječak Slobodan u predstavi Hej, Slaveni Riste Odavića, u režiji Iva Raića. „Izbor njegove drame na repertoar Hrvatskoga narodnog kazališta, koja tretira epizodu iz srpsko-austrijskog rata nije uslijedio iz umjetničkih motiva, već zbog pridobivanja Odovićeve naklonosti pri financiranju Hrvatskoga narodnog kazališta.“ U Kulundžićevu Škorpionu zapažena je kao Mali, a još je nekoliko puta interpretirala dječake i mladiće, primjerice, Raku (B. Nušić, Gospođa ministarka) i Kerubina (A. P. Beaumarchais, Figarova ženidba).

Zbog nježne tjelesne građe i nižega rasta dugo je igrala samo djecu, tako je na prvoj produkciji u Glumačkoj školi u drami Gabriele Zapolske Njih četvero igrala dijete. Zamjerao joj se u tim početnim ulogama piskutav i previsok ton glasa, „iako je njezin nastup pokazao da glumica ima potencijale koje će se razviti sljedećih desetljeća“. Kako i poslije angažmana u HNK-u slijedi serija dječaka u različitim produkcijama, odlučuje se potužiti direktoru Drame, Ivu Raiću i tada napokon igra prvu žensku dramsku osobu, Hedvigu u Ibsenovoj Divljoj patki.

„Ja sam tako, kad sam igrala Hedvigu, upala u ansambl koji su sačinjavali Pavić, Vavra, Strahinja Petrović, Freudenreich, Raić. Tada je bilo više suradnje među glumcima, više je bilo prisnosti nego danas. Mene je naprimjer Vavra uzela u garderobu i poučavala me.“

Poslije toga igra Shakespeareovu Juliju u alternaciji s Boženom Kraljevom. „U interpretaciji Kraljeve bilo je više ganutljivosti, suptilnosti, grandezze, dok je Julija Dragmanove bila neobuzdano dijete koje upravo naslućuje misterij ljubavi.“ (Eliza Gerner) Tito Strozzi: „U njezinoj Juliji osjećalo se pulziranje žive krvi.“

„…. tada je vladao i vrlo dobar sistem u kazalištu, naročito dobar za sasvim mladu glumicu, da jedan dan igra glavnu, a drugi dan sasvim nevažnu epizodnu ulogu. Danas ne možete zamisliti da jedna glumica igra Juliju, a da već sutra u komadu kao što je Pegg, srce moje u ulozi sobarice ima samo četiri rečenice. A to se meni dogodilo!“

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 23. prosinca 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija