Piše: Vesna M. Muhoberac

5.10.2024. – Zanimljivo je promotriti i kako repertoarna politika određenoga kazališta utječe na glumce, kao i je li repertoar formiran s obzirom na glumačke mogućnosti, senzibilitet i kvalitetu, i koliko dobro odabrana djela utječu, u konačnici, na uspjeh predstave, o čemu promišlja i teatrolog Branko Hećimović. Koliko je izbor dramskih djela, a i uloga, presudan upravo za Viku Podgorsku, koja je tijekom svoje umjetničke karijere u Zagrebu povremeno izostavljana iz podjela, pa tako i krajem razmatranog desetljeća, jer u novopostavljanim dramskim ostvarenjima nije za nju bilo, prema mišljenju mjerodavnih ljudi u Hrvatskom narodnom kazalištu, adekvatnih uloga, može se digresivno nazrijeti i čitajući intervju s njom na stranicama ljubljanskog dnevnika »Jutro« objavljen prigodom desetogodišnjice njezina glumačkog djelovanja 1929. U tom intervjuu, u kojem spominje i da većinom igra u novijim djelima, ali i da svako istinsko djelo, bilo ono starije ili novije, daje istinskom glumcu nove ideje i pobude, te novu kreativnu snagu, ona odlučno kazuje da je u dramskom ostvarenju za nju važnija književna nego kazališna strana i da glumci griješe misleći u svojim kreacijama previše o sebi a premalo o autoru.

Vika Podgorska uvijek je naglašavala da je u kazalištu zatekla jedan homogeni ansambl prvorazrednih glumaca. Marija Ružička-Strozzi je, prema Gavellinu mišljenju, ideal žene-dame, salonska heroina, glumica bogatoga intenziteta glume i glasa, ali spominje da se u njezinoj glumi ne radi o nekoj naročitoj tehnici, nego je njezino glumstvo bilo dio somatske i duševne prirode. Za razliku od heroine Strozzi, Gavella prikazuje portret Nine Vavre, jednim od najintrigantnijih i najosebujnijih koji se do danas javio u hrvatskoj kazališnoj kulturi. Vavra je, prema njegovu mišljenju, mogla u glumi prenijeti nova scenska lica koja su bila gotovo mistički udaljena od njene privatne ličnosti. Vavra je glumila kao u nekom transu, ona se je sva unosila u neka somnambulna stanja koja su bila veoma daleko od minucioznog izdjelavanja nekih karakternih nijansa. U njezinu glumačkom izgledu nije bilo ni truna onih uobičajenih mimičkih i gestovnih pojava kojima glumci upućuju gledaoca u svoja unutarnja stanja. (…) Ona je zapravo bila prva izrazita žena intelektualac u našem glumačkom svijetu sa svim oznakama koje su u ono vrijeme kad je još postojao živ problem takozvane ženske emancipacije, bile spojene s tim tipom.

Vika Podgorska često je isticala kako joj je stil gume i način umjetničkoga doživljavanja Nine Vavre puno bliži od onoga Marije Ružičke-Strozzi. Bliže su bile i u emocionalnome i intelektualnome tipu izražavanja, studiozno su se pripremale za uloge, a i obje su morale usvojiti standardni hrvatski jezik kao neizvorne govornice hrvatskoga jezika. Od prvoga nastupa Vike Podgorske u Halbeovoj drami pa do premijerne realizacije Wedekindove Lulu sredinom studenoga 1930., koja prethodi dvjema njezinim velikim kreacijama, Shakespeareovoj Kleopatri i Begovićevoj Gigi Barićevoj, fascinantno je, i kvantitativno i kvalitativno oplemenila zagrebačko kazalište igrajući u jednome desetljeću hrvatske književne i kazališne avangarde u šezdeset i dvije predstave raznovrsnoga žanra i estetike, suvremenoga i klasičnoga repertoara, kao i tematike, a koje problematiziraju specifične segmente društva.

Neke su njezine uloge odmah prepoznate i prihvaćene kao iznimna glumačka dostignuća, kao što je to Solvejg u Ibsenovoj drami Peer Gynt. Pišući o izvedbi Peer Gynta, Vladimir Lunaček apostrofira ozbiljnost Vike Podgorske u izgrađivanju uloga i govoreći o njoj kao Solvejg navodi da u njezinoj dikciji imade nešto od one prave veličine, koja se ne da naučiti, već koja se nosi u sebi. Geste su joj također vrlo čedne i ne razbacuje se njima. Njezina je pojava tiha, a uz to prirodna. Ona ulogu svoju preudešava prema sposobnostima i prednostima svojega ja. Slično je s još nekim ulogama: Anicom u Vojnovićevim Maškaratama ispod kuplja, Pokćerkom u Pirandellovoj drami Šest osoba traži autora, Violom u Shakespeareovoj komediji Na tri kralja i Arijelom u njegovoj Oluji koje se sve određuju kao vrhunske i/ili dominantne. Ističući pak među ostalim glumačkim kreacijama u Gavellinoj postavi Shakespeareove komedije Na Tri kralja na prvom mjestu Violu Vike Podgorske kao izvanrednu, Nehajev razlaže da se u njoj ženska nježnost vjenčala sa toliko viteške finese, sa toliko mlade osjećajnosti, da je lice Viole stajalo neprestano u središtu interesa. „U međuraću se, zahvaljujući novim zamasima dramske književnosti i interpretacijama Vike Podgorske, začinje ženska glumačka samosvijest, a neke se glumice, s više ili manje iskazanog otpora kazališnih ravnatelja, pokušavaju baviti režijom“, navodi Lucija Ljubić u svojoj teatrološkoj knjizi Od prijestupnice do umjetnice.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 5. listopada 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija