Piše: Vesna M. Muhoberac
6.10.2024. – Među šezdesetak uloga Vike Podgorske kreiranih u dvadesetim godinama 20. stoljeća neke su produkt eksperimentalnih, ekspresionističkih i pirandellističkih poticaja i ideja nekih od četvorice redatelja s kojima je tada najviše radila. To su Strozzijeva Marija Magdalena u tragediji Ecce homo, Begovićeva Agneza / Djevojka u Begovićevoj drami/priviđenju Pustolov pred vratima, Muradbegovićeva Joka u drami Bijesni pas, inačici nacionalnog ekspresionizma, Mesarićeve Napast-Ženka i Djevojče u apstraktno-burlesknim Kozmičkim žonglerima, koje redateljskim postupcima i na temelju glumačkih kreacija Vike Podgorske ponovno pobuđuju zanimanje književnih i kazališnih recipijenata.
U rasponu glumačkoga izričaja Vike Podgorske neizostavne su njezine stilom i kronologijom avangardne uloge u predstavama koje režira u prvome redu Strozzi, a zatim i Gavella, koje se s hrvatskih protežu i na dramska djela europskih autora, koja potječu iz različitih stilskih razdoblja, a posebno se to odnosi na uloge u Wedekindovim dramskim ostvarenjima Buđenje proljeća i Lulu (Zemaljski duh, Pandorina kutija) u kojima se ishodišni naturalizam pretapa u ekspresionizam, na Wendlu u tragediji mladih školaraca sukobljenih u svom duhovnom i tjelesnom sazrijevanju sa zadrtim konvencionalno iskrivljenim građanskim spolnim moralom, te nešto manje na demonsko oličenje ženske seksualnosti Lulu, koju Podgorska interpretira kontroverzno vrednovanim rezultatom u Raićevoj režiji, ali se proteže i na protagonističke uloge u Maughamovim dramama Constance i Sveti plamen poniklim iz strukturno, izražajno-oblikovno, psihološki, društveno-kritički i moralno posve drugačije zasnovane dramske književnosti. Novo u Maughamovom tretmanu bračnih odnosa i osviještene moderne žene, supruge, lišene poslušničkog mentaliteta i nasljednih skrupula, identificira se na zagrebačkoj pozornici i u zagrebačkoj građanskoj sredini s avangardnim.
Pojam avangarde različito se tumači, aktualizira i povezuje uz neka djela stranih dramatičara u kojima nastupa Vika Podgorska, kao što je Lenormandova drama Promašeni životi, praizvedena u režiji Georgesa Pitoëffa na samu početku 1920. u Ženevi, a u Zagrebu je u Gavellinu prijevodu režira Strozzi. Francuski pisac u svom dramskom stvaranju polazi od pretpostavke da je ljudska svijest neprestano gibanje, osvješćivanje i dinamika, odnosno radnja, trošenje energije, a ne mrtvo registriranje, bilježenje i razrađivanje impresija, statika, i da se napredak čovječanstva očituje u sve većem osvješćivanju, te sebi i drugima, prema Šrepelu, postavlja pitanje: Što će se dogoditi i kakvi će biti ljudi, kad to osvještavanje uznapreduje i otkrije nam najveće dubine naših duša? U Promašenom životu Lenormand će podvrgavajući dramaturški utilitarnoj primjeni Freudove psihoanalize dvoje glavnih likova, Njega, propalog dramatičara i Nju, glumicu, prisiljenu da se prostituira, doći, kako komentira Šrepel, do bizarnog odgovora, da On spoznaje jačinu ljubavi ubijajući Nju, a onda i sebe, te prelazi tako zajedno s Njom iz Promašenog života u Potpuni i Lijepi. Utonula danas u svoje povijesno vrijeme kao i njezin autor, Lenormandova drama, u kojoj surova zbilja zasjenjuje apstraktni konstruktivizam, izazvala je u doba zagrebačke premijere razmjerno veliku kritičarsku pozornost.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 6. listopada 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija