Piše: Vesna M. Muhoberac

4.10.2024. – Teatrološke studije navode kako zlatnim godinama zagrebačkoga kazališta pripadaju Vjekoslav Afrić, Dubravko Dujšin, Greta Kraus-Aranicki, Ervina Dragman, Mato Grković, Joso Martinčević, Strahinja Petrović, Božena Kraljeva, Jozo Laurenčić, Vika Podgorska, Hinko Nučić, Nada Babić, a Snježana Banović u knjizi Vila lutaka navodi kako su najveće heroine hrvatskoga glumišta Marija Ružička-Strozzi, Vika Podgorska, Božena Kraljeva, Nada Babić. Eliza Gerner u svojoj knjizi Kazalište kao sudbina, hrvatske dramske dive, piše kako su Vika Podgorska i Božena Kraljeva učile od Nine Vavre, scenske umjetnice, književnice i prevoditeljice, a vrlo interesantno i slikovito, uglavnom s pozornice ili smještena uz nju kao promatračica piše o različitim ulogama Vike Podgorske. „Podgorskina Nora 1934. uklopila se u niz glumački istaknutih, ali i raznorodnih, dramskih ženskih uloga od Begovićeve Agneze u Pustolovu pred vratima preko Mile u Kvočki Konrada Edmonda do, primjerice, Shakespeareove Lady Macbeth. Međutim, kao dramski lik Nora nije izazvala veću pozornost, a neki su kritičari isticali da je ta Ibsenova drama anakrona i da je njezino postavljanje u tridesetim godinama suvišno. Svakako valja naglasiti da je tu predstavu režirao glumičin suprug Hinko Nučić, a nastupio je kao Norin muž. Kritičari su o Podgorskinoj ulozi govorili pohvalno, ali Nučiću su prigovorili na nekorektnom hrvatskom jeziku i najviše na neuvježbanosti uloge, odnosno nepoznavanju teksta. Čini se da je ipak tu bila riječ i o profesionalnoj ljubomori zbog bračnog para Nučić – Podgorska koji je cijelo desetljeće dominirao zagrebačkim kazališnim životom.“ „Ulogu poludjele Joke u Bijesnom psetu Podgorska je stvarala znatnom tjelesnom transformacijom – izbuljenim očima, isplaženim jezikom, prljavim licem, raščupanom kosom i odjevena u prnje na ukošenoj pozorničkoj scenografiji.“ „Popis uloga Vike Podgorske samo donekle ocrtava njezin glumački profil koji se do punine oblikovao u zagrebačkom kazalištu te na gostovanjima u Hrvatskoj. Unatoč iznimnim glumačkim ostvarenjima, glumica se stalno borila s naglasnim sustavom hrvatskog jezika, no poteškoće je svladavala marljivim i ustrajnim radom s lektorom, a redatelji i kritika jako su cijenili njezinu sposobnost glasovne modulacije.“

Kako navodi teatrolog Branko Hećimović: „Na promjenu paradigme kazališne umjetnosti utjecala su i učestala gostovanja stranih kazališta i ansambala u Hrvatskom narodnom kazalištu. U njemu tako dvadesetih godina gostuju Moskovski hudožestveni teatar, kao i njegova disidentska i praška grupa, pa Arkadije Averčenko s trupom u kojoj je i Lidija Mansvjetova, buduća članica zagrebačkog kazališta i buduća nastavnica Državne glumačke škole. Zatim u Zagrebu gostuje i bivši član Moskovskoga hudožestvenog teatra i recentni filmski glumac Vladimir Gajdarov sa suprugom Olgom Gzovskojom, berlinski glumci, bivši članovi Reinhardtovih kazališta, pa bečki Burgtheater, Volkstheater i Renaissance Bühne, židovsko kazalište Habima iz Praga, te istoimeno kazalište iz Moskve, kao i Paul Wegener s ansamblom berlinskih glumaca, prvakinja Comedie Française Marie-Thérèse Pierat s trupom, bečki Josefstädter Theater pod direkcijom Maxa Reinhardta i Emma Gramatica sa svojom trupom. Na zagrebačkoj pozornici nastupa 1930. godine i grupa članova Comedie Française te Harry Liedtke sa svojim berlinskim ansamblom, kao i Théâtre ambulant de la Petite scène iz Pariza, pa Cecil Sorel s trupom i The English Players.

Vika Podgorska znatno je utjecala na promjenu glumačkoga stila u hrvatskome kazalištu, odnosno, na napuštanje zastarjelih »fahova« i klišejiziranog prikazivanja ženskih likova te na prihvaćanje psihološke karakterizacije individualiziranih dramskih likova. Primjerice, satiricu Jeljenjku Podgorska prvi put tumači u Gavellinoj režiji 1923. godine, usredotočenoj, prema Marku Fotezu, na uprizorenje Gundulićeve pastorale kao reprezentativne svečane igre, a zatim je 1928. i 1941. igra u Strozzijevoj dramaturškoj doradi i režiji, kojima je težište na obrednoj i pjesničkoj sadržajnosti teksta. Njezine su najznačajnije kreacije Jeljenka (I. Gundulić, Dubravka), Dora (A. Šenoa – M. Dežman Ivanov, Zlatarovo zlato), Hasanaginica (M. Ogrizović), Anica (Vojnović, Maškarate ispod kuplja), Marijana Margetićka i Laura (M. Krleža, Vučjak i U agoniji), Agneza i Giga Barićeva (M. Begović, Pustolov pred vratima, Bez trećega) te Vera (M. Feldman, U pozadini). U stranom repertoaru najviše se istaknula kao Solvejg (Ibsen, Peer Gynt), Sveta Ivana G. B. Shawa, Leah (Anski, Dybuk), Wendla i Lulu (F. Wedekind, Proljeće se budi, Lulu), Gerda (A. Strindberg, Pokćerka), Grušenjka (F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi) i Nastja (M. Gorki, Na dnu). Iznimne uloge ostvarila je u klasičnom repertoaru kao Kasandra (Euripid – F. Werfel, Trojanke), Fedra (J. Racine), Ifigenija (J. W. Goethe, Ifigenija na Tauridi) i u Shakespeareovim djelima kao Ariel, Kleopatra, Viola, Porcija i Lady Macbeth. Nakon II. svjetskog rata nastupala je manje, ali je dominirala zagrebačkom pozornicom kao Vasa Železnova M. Gorkoga i Čapekova Mati te Klitemnestra (Eshil, Agamemnon).

Glumila je na filmu i u televizijskim dramama u režiji Danijela Marušića: San (1965.), Čuvaj se senjske ruke (1964.), Elizabeta Engleska (1964.), Slijepi kolosijek (1964.), Vrapčić (1964.), i drugih redatelja: Ne možeš imati sve (1964.) Ivana Hetricha, Karneval (1968.) Joakima Marušića, Sumrak (1963.) Zvonimira Bajsića, U mreži (1956.) Bojana Stupica, Svet na Kajžarju (1952.), crno-bijeli film snimljen na slovenskome jeziku u režiji France Štiglic. Vika Podgorska glumila je i u radiodramama.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 4. listopada 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija