Piše: Maja Đurinović

27.6.2024. – Anđelka, Beba Ilić, plesačica zagrebačkog Baleta u onom povijesno dramatičnom razdoblju od 1938. do 1954. uglavnom se spominje kao četvrta supruga Tita Strozzija ili kao baletna pedagoginja iz pariškog studija Wacker. Naše znanje je i danas vrlo skromno. Dugo nismo imali ni njezin portret, nalazili smo je tek na nekim grupnim fotografijma, poput one iz Licitarskog srca iz 1944. autora Mladena Grčevića, gdje je nastupila kao jedna od Licitarskih lutaka. (Na fotografiji je u paru s Nenadom Lhotkom.)

Znamo da je rođena u Požegi, ali da je njena obitelj preselila u Zagreb. Prema sjećanju Beate Domić, još uvijek lucidne gospođe i nekadašnje članice baleta HNK, i ona i njezina mlađa sestra Darinka pohađale su baletni studio Dječjeg carstva koje je tada vodila Mercedes Goritz Pavelić, a kasnije dobivaju angažman u Kazalištu. Beata pamti Anđelku kao rijetko profinjenu pojavu, koja se prilično razlikovala od plesačica u ansamblu. „Bila je jako šarmantna, jako uglađena; pripadala je tom finijem krugu. Nije bila klasična balerina. Malo više od ansambla, i malo manje od solistice.“ Koliko znamo, odnosno možemo zaključiti iz njezinog portreta nađenog u arhivu Mladena Grčevića, u seriji fotografija Đavla u selu, ona je 1943. u HNK Zagreb, uz niz drugih protagonistica, plesala i solističku ulogu Djevojke, lirsku ulogu temeljenu na izražajnosti ekspresivnog plesa. U sačuvanom programu Revije vedrih plesova koje Društvo hrvatskih kazališnih umjetnika u Zagrebu daje 5. svibnja 1945. u velikoj dvorani Hrvatske radničke komore, Anđelka nastupa u zboru i kao solistica; izvodi dva sola: Anitrin ples (E. Grieg) i Mađarski ples (J. Brahms). Posljednja točka programa je bilo završno kolo iz opere  Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, u kojem Anđelka Ilić i Nenad Lhotka plešu solistički par. Eliza Gerner u svom dragocjenom djelu Tito Strozzi / Svjetla i sjene jednog glumačkog puta bilježi da je to bilo  „jedno od njezinih dojmljivijih ostvarenja“ (E. Gerner, 2004: 125). 

Prema popisu članova Baleta Hrvatskog državnog kazališta (S. Banović, 2012: 443). Anđelka Ilić je članica zbora i volonterka od 1938. kada i počinje njena veza sa Strozzijem, do 1954. kada definitivno i ogorčeno napušta Zagreb i Jugoslaviju. Gerner bilježi: „Strozzi je smatrao da Anđelka mora steći kompletniju baletnu izobrazbu i ona započinje intenzivno učenje i vježbanje u studiju Ane Roje i Oskara Harmoša.“ Tako je Anđelka Ilić kod Roje i Harmoš usvojila metodu znamenitog ruskog baletnog pedagoga Nikolaja Legata (čija su školu oni pohađali u Londonu), koju je kasnije očito uspješno prakticirala u Parizu.

Prema istraživanjima Snježane Banović, ime Anđelke Ilić nalazimo u skupini  članova kazališta koji pod nazivom Hrvatsko domobransko kazalište daje kolažne programe, „vesele priredbe“ za borce i ranjenike koji se održavaju po bolnicama i u školama. (S. Banović, 2012:267-268). Nastupi su bili radna obaveza zaposlenika, no čini se da su neki to morali odrađivati češće nego drugi, pa je zabilježen Anđelkin prigovor u kojem „je zatražila odmor od sličnih aktivnosti“ (S. Banović, 2012: 271). Vrlo je moguće da je Anđelka bila dodatno na piku. Njezin brat, glumac Veljko Ilić je 1941. bio uhapšen kao skojevac, i uskoro, usprkos pokušajima sestre i šogora Strozzija, strijeljan.

„Anđelka je oplakivala brata poput neke Antigone. Prihvatila je njegovu idelogiju, promijenila odnos prema svijetu, obitelji, prijateljima. Svoje slobodno vrijeme provodila je na sjednicama uličnog odbora, organizirala im dobrovoljne priredbe, odlazila na radne akcije…“ (E. Gerner, 2004: 125) Nastavljajući bratove aktivnosti  i svojim angažmanom u novoj, socijalističkoj Jugoslaviji Anđelka je očekivala neko priznanje za bratovu žrtvu. „Bila je uvjerena da će on dobiti neko spomen-obilježje: ploču na kući u kojoj je živio, ime jedne ulice ili umjetničke ustanove… Sve je ostalo na obećanjima.“ (E. Gerner, 2004: 125). Njezina ogorčenost posebno izbija iz pisma Strozziju, iz kojeg je razvidno da nije dobila nikakav oblik zadovoljštine, niti umjetničke niti osobne. „Uvijek sam vjerovala u nešto izvan ljudi i sada tek vidim farizejštinu čitave te ideologije. Jedino za što se brinu to je vlast i krevet. Tko s kime spava, to rješavaju od najvišeg do najnižeg hvatajući gdje koji što ugrabi.“ (E. Gerner, 2004: 126) Vjerojatno, između ostalog, Anđelka aludira i na tada aktualnu temu tzv. „generalica“, balerina koje su se nakon rata udavale za generale i političke moćnike. Svakako, ona ostaje po strani, ne dobiva uloge, niti pedagoški angažman. I čini se, prilično neprimjećeno, zauvijek nestaje iz Kazališta, Zagreba i Jugoslavije.

Tek kasnije, Anđelku Ilić spominju mnogi naši plesači koji su 1950-ih, napustili zagrebačko Kazalište i onda, uglavnom preko Pariza, krenuli u ostvarivanje međunarodnih, sjajnih karijera. U svojoj autobiografskoj knjizi Vizije u pustinji (Zagreb, 2005), Veseljko Sulić se prisjeća učitelja kod kojih se usavršavao u Parizu, u znamenitom studiju Wacker na Place Clichyju. To je bilo središte plesa, „kuća na tri kata s nizom malih prostorija s drvenim i starim podovima“, u koju su dolazili učitelji „sa svih strana svijeta“. Između znamenitih starih baletnih umjetnica kao što su bile Preobraženska i Egorova, pa Nora Kiss, Serge Peretti, Sulić ističe: „Moja glavna učiteljica bila je Beba Ilić, nekadašnja kolegica iz Zagreba. Većina jugoslavenskih plesača koji su živjeli u Parizu radili su s njom. Ona nas je hrabrila kad bismo bili potišteni i radila s nama kako bismo poboljšali svoje plesanje. Katkad bismo joj platili, ali češće nismo imali čime. Džepovi su nam bili prazni, a ona se držala kao da to ne primjećuje. Imala je veliko srce.“ (Sulić, 2005; 93)

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

Naslovna fotografija: Anđelka Ilić, Djevojka u Đavo u selu, 1943., Hrvatski državni arhiv, Zbirka kazališne fotografije Mladena Grčevića, HR-HDA 14424/20, 6

©Maja Đurinović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. lipnja 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija