
Piše: Vesna M. Muhoberac
3.10.2024. – U zagrebačkom je kazalištu toga vremena djelovao jak ženski ansambl u kojemu su nastupale Marija Ružička Strozzi, Hermina Šumovska, Mila Dimitrijević i Milica Mihičić, svoj veliki uspon doživljavala je Nina Vavra te nekoliko godina poslije i Vika Podgorska (…), piše Lucija Ljubić u Svojoj knjizi Od prijestupnice do umjetnice. Radeći uglavnom s Raićem, Gavellom i Strozzijem kao redateljima, najčešće kao partnerica Dubravka Dujšina (njezini Marko Barić, Križovec, Hasanaga, Antonije, Tezej, Toant, Macbeth…), postala je središnja glumačka osobnost HNK-a ostvarivši niz uloga iz hrvatske i svjetske književnosti. Dubravko Dujšin. Duško smo ga zvali. Prvi put sam vidjela Dubravka Dujšina u Kulundžićevoj Ponoći. Vrlo visok, mršav, malo nespretan, izražajnih očiju i s dvije suvišne ruke i dvije suvišne noge. No već 1928. stao je uz bok svojih slavnih kolega. Od doktora Križovca, Marka Barića, Hasanage, Antonija i bezbroj drugih likova, od uloge do uloge penjao se vrhuncu. Priroda ga je obdarila svime da što prije postigne svoj cilj. Uz talent poklonila mu je impozantnu pojavu, prekrasan tembr glasa, savršenu dikciju i poznavanje jezika. Tako je uz iznimni intelekt i fizičkim izgledom osvajao svakog tko ga je gledao… Podgorska je glumila u dramama Vojnovića, Begovića, Ogrizovića, Strozzija, Feldmana, Krleže…, kao i Dostojevskoga (Grušenjka u dramatiziranome romanu Braća Karamazovi, Nastasja Filipovna u Idiotu), Gorkoga (Nastja u drami Na dnu, Vasa Željeznova u istoimenoj drami), Shakespearea… Surađivala je s petnaest redatelja. Najviše uloga tumačila je u predstavama Ive Raića, sedamnaest, Tita Strozzija, trinaest, i Branka Gavelle, jedanaest, te Alfonsa Verlija, pet, koji su i glavni pronositelji novih, antitradicionalnih i reinterpretacijskih tendencija i koji su u to doba i rezultatski najeksponiraniji redatelji u nacionalnom glumištu. U predstavama te četvorice redatelja, različitih stvaralačkih poetika, nerva, temperamenta i iskustva, Podgorska je kreirala i većinu uloga koje su je obilježile kao glumicu i koje u njezinu repertoaru reprezentiraju tadašnja inovacijska kazališna nastojanja. (Branko Hećimović)
Jedna je od najpriznatijih uloga Vike Podgorske bila Sveta Ivana Bernarda Shawa 1925. Vladimir Lunaček pridodao je već 1925. kritički komentirajući izvedbu Shawove dramske kronike Sveta Ivana u Gavellinoj režiji i fascinantnu rezonancu interpretacije naslovne uloge na ostale glumačke sudionike predstave, koji su bili povedeni njenim glasom, igrom, da i sami pokažu sebe kao jednako žive, razumljive, prirodne ljude. Objašnjavajući takve rezonance igre pojedinih glumačkih velikana na ansambl, Lunaček zaključuje da se ne radi o prvoj noti jedne uloge, koja daje čitav ton jednoj sceni, već o sugestivnoj snazi umjetnika, kojom se razotkriva i iskrenost i priroda drugoga glumca. U čemu je bila sugestivnost pojave i glume Vike Podgorske kao Svete Ivane? Sačuvana je fragmentarna građa o izvedbi Shawova djela, kao i impresivne fotografije Podgorske u viteškom oklopu, kazališne kritike, spoznaje o njezinu dotadašnjemu repertoaru i otvara se pitanje koliko je kazališna Sveta Ivana bila Shawova, a koliko Vike Podgorske. Njezina se antologijska fotografija iz te poznate i priznate predstave nalazi na koricama iznimne knjige Lucije Ljubić, Od prijestupnice do umjetnice u kojoj Ljubić navodi i mnoge zanimljivosti iz glumačkoga života: Kad se na sceni zagrebačkoga kazališta pojavila Vika Podgorska, bio je to značajan dobitak za zagrebačko glumište, a preraspodjela uloga učinila je da Ela Hafner ostane bez uloge Kosovke djevojke u Smrti majke Jugovića i da je preda Viki Podgorskoj, na to se 1929. žalila intendantu Treščecu i uloga joj je odmah vraćena.


U Begovićevoj kritici predstave Sveta Ivana Bernarda Shawa vidljivo je da je Podgorska dala sve potrebne karakteristike svojoj Ivani. Prostodušnost, toplu i nepokolebivu vjeru, svježinu, elan, razum, logičan i prirodno-naivan akcent – bez i trenutka smalaksanja, bez i trunka afektacije ili pretjerivanja. Svaka je njezina riječ bila istiniti odjek osjećaja i raspoloženja što je u njoj. Ona nije nikada dosada našla toliko varijacija i toliko detalja kao u ovoj svojoj svetoj Ivani, u kojoj se je njezin veliki talenat eminirao katkad zadivljavajućim savršenstvom. Postoje čvrsti razlozi da se govori i o rezonanci još jedne velike glumačke interpretacije Vike Podgorske na njezine suigrače, odnosno suigrača, pa čak, uvjetno, i na autora drame u kojoj igraju i u kojoj ona svojom glumom »posvaja« povjerenu ulogu.
Milan Begović posebno izdvaja i Kleopatru Vike Podgorske povodom premijere Shakespeareove tragedije Antonije i Kleopatra: Kleopatra gđe Podgorske nije Amazonka ni žena muškara, ni genijalna diplomatkinja, ni spletkarica, još manje koketa ili Pompadurka kakva, ona je nježan instrument, što vibrira od drhtaja, što opčarava glasom, na koji reagira muško srce i od kojeg se opija muški razbor. Sva i uvijek ljubav, i onda ljubav kad se drugi rezoni nameću, i onda ljubav kad bi ljubav morala biti daleko. I u zadnjem trenutku, kad je sve propalo, u trenutku najvećeg odricanja, u bijegu od sramote i poniženja, u tragičnoj svojoj smrti, ljubav je uzdiže i preobražava. Sve ove momente iznijela je gđa Podgorski neočekivano majstorski u povezanoj, logičnoj, živoj gradaciji, bez ijednog falšnog tona ili banalnog izraza. Nikad još nije bila tako divno jedinstvena, nikad tako duboka, a puna stila, puna plemenitog patosa. Podgorska je studiozno pristupala svakoj ulozi. Primjerice, kad je glumila ulogu Kleopatre, prema vlastitu je priznanju proučavala kulturu starog Egipta i kretnje prikazane na starim egipatskim vazama. Podgorska je požnjela golem uspjeh. (…) Rasla je od scene do scene fascinirajući gledateljstvo. (Der Morgen)
A Herbert George Wells, engleski književnik, predsjednik svjetske organizacije PEN-a, izjavio je da izvedbu Gundulićeve Dubravke u Dubrovniku 1933., u okviru XI. kongresa PEN-a, kao svojevrsna začetka Dubrovačkih ljetnih igara osnovanih 1950. godine, u kojoj je Podgorska glumila satiricu Jeljenjku, ubraja među svoje najimpresivnije doživljaje.

Iako je razmišljala o povlačenju s pozornice kad je 1941. nacistička Njemačka ušla u Sloveniju, ostala je u Zagrebu i dala nakon rata neke od svojih najboljih uloga. Igrala je majku 1950. u Strozzijevoj povratničkoj režiji, kad se iz Rijeke vraća u Zagreb i kad postavlja Roblèsovu dramu Monserrat, majku je igrala i u Feldmanovoj drami U pozadini 1953. (kao i na premijeri 1939.), a gospođu Maru u Vojnovićevu dramoletu Na taraci. Zabilježeno je i da Podgorska nikad u kazalištu nije dolazila u konfliktne situacije, prema svima se odnosila s poštovanjem, vječni joj je uzor bila Nina Vavra, a divila se i kolegici Nadi Babić. Profesionalno i nesebično govori iznimno pohvalno o svojim kolegicama glumicama, što je odlika velikih ljudi: Milica Mihičić svojim šarmom, lakoćom vođenja dijaloga – salonska dama od pete do glave, nikad neukusna ili forsirana, osvajajući gledaoce svojom profinjenom glumom ostala je do danas bez nasljednice. A Nina Vavra? Za mene je bila i ostat će personifikacija tragedije. (….) Mnogo svjetskih glumica sam vidjela ali Ninu Vavru nije dostigla za mene nijedna. A onda Nada Babić. Naša Nada – kako ju je zvao Zagreb kojeg je bila ljubimica. Neobično ljupka, osvajala je svojim šarmom sve. Bila je najneposrednija umjetnica koju sam poznavala. (….) I ona je još danas bez nasljednice. A nije ni čudo. Takvi talenti ne rađaju se često.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 3. listopada 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija