Piše: Vesna M. Muhoberac

20.12.2024. – Kraljeva je najčešće radila s redateljima Raićem, Gavellom, Strozzijem. „Nijedan od njih nije apsolvirao režiju na nekoj kazališnoj akademiji. Do izvanrednih rezultata dovela ih je kultiviranost, pedagoško iskustvo, erudicija i upoznavanje kazališne kulture po europskim centrima.“ Raićevi „učenici u razdoblju od dvaju desetljeća bili (su) gotovo sve do jedne i jednoga budući stupovi hrvatskoga glumišta: Nada Babić, Ela Gjermanović, Strahinja Petrović, Dubravko Dujšin, Predrag Milanov, Mato Grković, Jozo Laurenčić, Božena Kraljeva, Ervina Dragman i mnogi drugi koji su dobivali priliku odmah i zaigrati u njegovim režijama.“ (Snježana Banović i Antonija Bogner-Šaban)

„Gavella me je angažirao već u glumačkoj školi dok sam još bila na drugoj godini. On me uveo u kazalište. Moram također reći da je Gavella uvijek imao neobično ljudski, lijepi odnos prema meni. Ima ljudi koji su se znali žaliti da on viče. Na mene nije nikada vikao i mislim da je on imao zapravo poseban odnos prema svakom pojedinom glumcu. Ako je on, naprimjer, nešto glasno rekao, meni su već počele curiti suze. On je to znao i prema tome se ponašao.“

Nastupala je i na radiju, u TV dramama (Na taraci, 1960., Doktor Knok i Čuvaj se senjske ruke, 1964., sve u režiji D. Marušića; Posljednji Stipančići E. Galića, 1968.), epizodama TV serija (Stoljetna eskadra, 1961., Sumorna jesen Z. Bajsića, 1969., kao stara gospođica, Veliki i mali, kao bakica, 1973., Ima nade za nomade, 1976., Nepokoreni grad Z. Tadića, 1982., kao susjeda koja sluša Radio London), i na filmu: Susedi (1959.) Na taraci, kao Mara (1960.), Pokojnik (1961.), Siva bilježnica (1961.), Pustolov pred vratima, kao medicinska sestra (1961.), Povratak Don Zuana (1961.), Proljetne vode (1962.), Patent 102 (1963.), Nokturno u Grand hotelu (1964.), Propali dvori (1964.), Ratna noć u muzeju Prado (1965.), Oluja na ulici (1965.), Priča o dva kamena (1966.), Lorenzaccio (1966.), Prijetnja (1968.), Čamac za kron-princa (1969.), Ljubav i poneka psovka (1969.), Lift za Karmelu (1970.), Bog igre (1975.), Slučaj maturanta Wagnera (1976.), Bombaški proces (1977.), Društvo za iznenadne radosti (1978.), Pred odlazak (1978.), Usporeno kretanje (1979.).

Božena Kraljeva dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1970. godine. Umrla je u Zagrebu, 12. srpnja 1989., u dobi od 85 godina. Ispraćena je na zagrebačkome groblju Mirogoju, a nadahnute riječi oproštaja uputio joj je kolega glumac Zlatko Vitez.

Božena Kraljeva, hrvatska kazališna heroina, govoreći o svojim brojnim ulogama kaže: „Onda se puno radilo. Prvih godina sam u jednoj sezoni igrala možda i deset do dvanaest uloga. To znači da se išlo iz jedne uloge u drugu i da su se ponekad čak dvije probale usporedo, pa zaista nisam imala nimalo slobodnog vremena“, a maestralno objašnjava i rad na ulozi: „Kad bih pročitala ulogu, uloga je redovito najprije svladala mene. Ona je mene ili dirnula ili ražalostila, iznervirala ili nasmijala, već prema tomu kakav je bio lik. Tek tada kad je ona mene svladala, ja sam nastojala da je racionalno svladam, da svladam emocije, da je racionalno razradim i da zato uravnotežim odnos razuma i osjećaja te se uklopim u cjelinu predstave.“ O glasu i dikciji vrhunska hrvatska glumica Kraljeva, koja studiozno proučava svaki segment glumačkoga posla, zaključuje: „(….) jer je za glumca potrebno prije svega da ga publika čuje, povrh toga on mora interpretirati riječi teksta tako da misao koju one sadrže može svatko u publici shvatiti, da svi znaju što se htjelo reći. Mislim da je to jedna od najvažnijih osobina glume i da se gluma ne smije svesti na ljeporječivost, nego da se treba nastojati da se smisao teksta u svojoj kompleksnosti preda publici.“

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. prosinca 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija