Piše: Sanja Ivić

25.10.2025. – U sezoni 1939/1940. osniva se glumačka škola pri HNK-u uz sudjelovanje Branka Gavelle, Tita Strozzija i Dubravka Dujšina, dok je za ravnatelja postavljen Drago Ivanišević. Na prvoj produkciji su se već profilirali neki budući veliki glumci poput Mije Oremović, Marije Crnobori, Mladena Šermenta, uz drugu generaciju koju su između ostalih sačinjavali Mira Župan, Josip Marotti i Jelica Lovrić.

Nakon prijedloga PEN-a Strozzi (uoči početka rata u tadašnjoj Jugoslaviji) radi na dramatizaciji  romana Ognjište Mile Budaka, koju će i režirati u studenom 1941. s vrhunskim glumcima (Vika Podgorska, Bela Krleža, Dubravko Dujšin, Josip i Veljko Maričić, Vjekoslav Afrić, Joso Martinčević, Janko Rakuša) bez obzira na njihovu nacionalnost ili ideološko uvjerenje, ni ne sluteći da će poslije oslobođenja 1945. snositi posljedice toga rada. Godine 1942. igra Franza Moora u Schillerovim Razbojnicima u Gavellinoj režiji, a kasnije režira i tumači uloge u komadima poput Prijatelja žena A. Dumasa ili Dobrih prijatelja V. Sardoua.

Strozzi je prema NDH otvoreno pokazivao svoj stav. Poznati se incident dogodio već pri prvom susretu s novom vlašću 1941., kada se ansambl pokušao podijeliti na one pravovjerne i krivovjerne. Strozzi iz solidarnosti prelazi na stranu krivovjernih tj. pravoslavaca, na kojoj su bili Branko Gavella, Boris Papandopulo, Bela Krleža, Margarita Froman, Olga Orlova… Svi su bili prebačeni na policiju, gdje su iznenađeni policajci zamolili Strozzija da se udalji.  Isto je tako poznat i Strozzijev ispad na radiostanici kada mu je ponuđen tekst, no vidjevši kako treba igrati ustašu, Strozzi uzima kaput i odlazi. Odrekao se i Dječjeg carstva u trenucima kada je politika umiješala svoje prste, a odbijao je i svaki glumački zadatak u kojem je naslutio i najmanji nagovještaj ustaške ideologije. Ubojstvo Janka Rakuše ga je izbezumilo (pokušao ga je, bez uspjeha, nagovoriti da pobjegne u partizane) te je vikao usred probe i po kazališnim hodnicima:„Kriminalci, ubojice, kurve proklete što ubijate nevine ljude….prokleti bili…i vama će doći kraj!“. Samo ga je njegova golema popularnost spasila.

Jedna od njegovih velikih uloga bila je i ona Mefistofelesa u Goetheovom Faustu 1942. (kojeg je tumačio Vjekoslav Afrić, a Božena Kraljeva Margaretu). Strozzi je preveo Fausta (dijelove koji će se izvoditi na sceni, kasnije je preveo kompletno djelo, no nažalost nije dočekao objavljenu knjigu) u vlastitoj režiji. Redale su se režije i uloge sve do 1945. – kraja Drugoga svjetskog rata i oslobođenja zemlje. Do tada je Srozzi vodio evidenciju svojih režijskih i glumačkih nastupa, da bi početkom sezone 1945/1946. zapisao: „Časni sud me osudio na zabranu rada od šest mjeseci“. Jedna od točaka optužnice bila je dramatizacija i režija Ognjišta Mile Budaka.

U svibnju 1945. Strozzi piše zamolbu Ministarstvu prosvjete da bude dodijeljen na rad novom kazalištu u Rijeci. Uza sve, Strozzi režira Bizetovu Carmen u HNK-u u Zagrebu u sezoni 1945/’46. te dramski tekst Šuma A. N. Ostrovskog, i to s velikim uspjehom.

Godine 1946. Krležinu dramu Gospoda Glembajevi režira Đoka Petrović s Titom Strozzijem kao Leoneom, ulogom koja je označila njegov ponovni veliki uspjeh, uz hvalospjeve kritičara. Iste godine režira i tumači naslovnu ulogu u Balzacovu komadu Mercadet. Iduće godine (1947.) Vika Podgorska slavi svoju 25. obljetnicu rada legendarnom ulogom Laure u Krležinj drami U agoniji u kojoj je nakon nagle i nenadane smrti jednog od naših najvećih glumaca Dubravka Dujšina, ulogu Križovca preuzeo Tito Strozzi.

U proljeće 1948. započeo je s radom Dramski studio pri HNK-u. Cilj nije bio samo popuniti kazališne ansamble u Zagrebu, nego i pojačati glumačke snage pokrajinskih kazališta. Predavači su bili Božena Begović, Ranko Marinković, dr. Slavko Batušić, Mila Turić i Tito Strozzi. Mnogi članovi Dramskog studija postali su vodeći kazališni umjetnici poput Drage Krče, Pere Kvrgića, Svena Laste, Ljudevita Galica, Nele Eržišnik, Ljubice Mikuličić, Dubravke Gall, Vladimira Leiba, Franje Štefulja, uz dva redatelja: Borislava Mrkšića i Kostu Spaića. Nakon sukoba s tadašnjim ravnateljem Rankom Marinkovićem, Strozzi je premješten u Rijeku 1949. s glumicom i suprugom Elizom Gerner. U Rijeci režira i glumi s obnovljenom energijom (Pigmalion G. B. Shawa, igra prof. Higginsa, Eliza Gerner Elizu Doolitle; Leone u Gospodi Glembajevima, Križovec U agoniji) da bi se već iduće godine na poziv novog intendanta HNK u Zagrebu Marijana Matkovića vratili u Zagreb. 

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 25. listopada 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija