Piše: Sanja Ivić

24.10.2025. – Veliki uspjeh postiže režijom Gundulićeve Dubravke 1928. uz glazbu mladog skladatelja Jakova Gotovca (u predstavi Strozzi igra ulogu Divjaka) koja je oduševila publiku.Jakov Gotovac se prisjeća nastanka glazbe: „Kao pristaša i pobornik nacionalnoga muzičkog realizma ja sam spontano odlučio da komponiram muziku za Gundulićevo djelo kao narodnu pastirsku igru obogaćenu muzikom, plesovima, zborovima i melodramom uz adekvatnu scenografsku postavku prof. Ljube Babića i režijsku koncepciju Tita Strozzija. Za izradu partiture upotrijebio sam muzički aparat koji se sastojao od ženskih, muških i mješovitih zborova, te potpunog opernog orkestra srednjeg sastava. Kod komponiranja počeo sam od završne Himne slobodi (koja je postala zaštitnim znakom Dubrovačkih ljetnih igara; njezinim izvođenjem započinje ljetni festival koji se odigrava na otvorenim prostorima grada Dubrovnika). Ona sačinjava temeljnu misao vodilju Gundulićeva djela…..Prva izvedba moje muzike za Dubravku bila je 26. aprila 1928. na sceni Hrvatskog narodnog kazališta“. Kasnije će Strozzi prilagoditi Gundulićevu Dubravku za izvođenje na otvorenom, u Dubrovniku na kongresu PEN-a 1933., kada je izvedena ispred Kneževa dvora, izazvavši oduševljenje publike. Surađivat će s Jakovom Gotovcem dugo režirajući Eru s onoga svijeta (u Zagrebu i Beču), Moranu, Kamenik, Milu Gojsalića i Stanca.

Krajem dvadesetih igra Hamleta u istoimenoj Shakespeareovoj tragediji (uz Josipa Pavića) u režiji Ive Raića. Kritika Strozzijevu koncepciju smatra zanimljivom (jer se odupro patetici bilo koje vrste), naglašava sjajne momente, uz napomene kako se pri kraju predstave mogao osjetiti zamor i iscrpljenost glasa, što se pripisalo manjku igranja klasičnih uloga. U sezoni 1929/1930. režira svoju obradu kajkavske komedije Tituša Brezovačkog Grabancijaš,koja uspjeh duguje ne samo režiji nego i nadahnutim glumačkim kreacijama Josipa Pavića, Augusta Cilića i Deana Dubajića. Tridesetih godina se kazalište borilo s pojavom zvučnog filma, koji je bio prava senzacija, odvlačeći publiku iz teatra. Kazalište je nastojalo privući gledatelje djelima koja nisu bila od neke veće umjetničke vrijednosti: igrale su se bulevarske komedije koje su zabavljale općinstvo u izvedbama sjajnih glumaca poput Strahinje Petrovića, Nade Babić, Grete Kraus Aranicki, Ervine Dragman, Nađe Grahor i Tita Strozzija.

Paralelno s tim lakšim repertoarom praizvedena je Krležina Leda 1930. u režiji Ive Raića, u kojoj Olivera Urbana tumači Tito Strozzi. Jutarnji list preporučuje pogledati Ledu zbog Strozzija. „Dao je sve što jedan glumac može dati. Gledamo kako Urban erotski hipnotizira Klaru, a estetska diskusija svoju završnu točku dobiva u sasvim neestetskom coitusu“. Tom je ulogom Strozzi postigao jedan od svojih najvećih glumačkih uspjeha. Ponovit će ulogu Urbana i u Beogradu, vrlo brzo nakon Zagreba. Naime, sâm Krleža je počeo režirati Ledu u beogradskom Narodnom pozorištu, no došlo je do problema i pozvali su Strozzija kako bi dovršio režiju i tumačio Urbana. I u Beogradu je doživio golemi uspjeh: toliko ga je puta publika zvala na naklon da je jedva stigao na večernji vlak za Zagreb. Od 1929. i velike svjetske krize HNK u Zagrebu bori se za publiku, dijeleći sudbinu europskih i svjetskih kolega. Stavljanje na repertoar drame Claudea Aneta Mayerling 1931. bio je pun pogodak i kazalište je bilo rasprodano svake večeri. Dramu je režirao Tito Strozzi, a tumačio je i glavnu mušku ulogu prijestolonasljednika Rudolfa, uz još jednu glumačku legendu – Viku Podgorsku, koja je bila Marija Večera. Kritike su bile sjajne. Iste godine Strozzi prihvaća ulogu u opereti na poziv Ace Biničkog, operetnog redatelja. Tumači ulogu D’Artagnana u djelu Raplha Benatzkog Tri mušketira temeljenog na istoimenom slavnom romanu Alexandrea Dumasa. Ujedno na jednoj od izvedbi te predstave, točnije 14. lipnja 1931., Strozzi obilježava svoj tisućiti nastup u HNK-u.

No, vrlo brzo situacija u kazalištu se promijenila. Naime, Gavella je 1926. otišao u Beograd (gdje je bio direktor Drame do 1930.), onda odlazi u Osijek, a kasnije i u Brno, te je u HNK-u uz Alfonsa Verlija i Margaretu Froman (koja se bavila pretežno opernom režijom) režirao i glumio Ivo Raić, koji iznenada umire u 51. godini, što je predstavljalo veliki gubitak za našu nacionalnu kuću.

U takvoj situaciji Strozzi postaje još više opterećen, naročito redateljskim radom. Tih godina Strozzi režira povijesnu Zagorkinu dramu Kći Lotršćaka i vlastitu dramatizaciju Šenoina romana Čuvaj se senjske ruke, dok je predstava Prokletstvo Andrije Milčinovića i Milana Ogrizovića u Strozzijevoj režiji nakon generalnog pokus bila skinuta s repertoara kao politički nepodobna, dok mu je bila vrlo zapažena režija komada Elizabeta engleska Ferdinanda Brucknera iz toga razdoblja, s Ankom Kernic u naslovnoj ulozi, uz partnere Dubravka Dujšina, Hinka Nučića i Jozu Laurenčića – sve same glumačke zvijezde zagrebačkoga kazališta. 

Odigrao je i ulogu Cyrana (uz Josipa Pavića) u predstavi Cyrano de Bergerac, koju je i režirao (1933.) uz glumicu Boženu Kraljevu koja je kao Roxana oduševila i publiku i kritiku. Redaju se uspješne režije Shakespeareovih djela Macbeth (1933.) i Julije Cezar (1934.), u kojima se hvali rad s masama, odnosno narodom, uz isticanje protagonista: Ive Badalića (Cezar), Josipa Pavića (Marko Antonije) i Dubravka Dujšina (Brut). Tih godina Strozzi više režira opere, postavši prema tadašnjim napisima jedan od naših najboljih i najinventivnijih opernih redatelja, no nije zanemario ni dramsku literaturu, pa tako 1935. režira O’Neillov tekst Elektri pristaje crnina, a 1938. i Pirandellovo djelo Što je istina? s Milicom Mihičić, Ljubišom Jovanovićem, dok Strozzi igra Laudisija. Strozzi je i dramatizirao brojne romane. Dramatizacija Idiota Dostojevskoga (1936.) bila je vrlo zanimljiva, sa Strozzijem kao pripovjedačem (Nastasju Filipovnu igrala je Vika Podgorska, kneza Miškina Vjekoslav Afrić, Rogožina Ljubiša Jovanović, a Gavrila Janko Rakuša). Strozzi je tada i ravnatelj Drame HNK u Zagrebu (1936. do 1937.). Godine 1937. glumi maršala diktatora u Čapekovoj drami Bijela bolest, koju i režira.

No, pri kraju sezone (1936/1937.) daje ostavku na mjesto ravnatelja Drame, potaknut potpisima glumaca koji su tražili njegovu smjenu uz primjedbe i s lijeva i s desna. Naslijedio ga je Dubravko Dujšin (do 1939. ravnatelj Drame postao Mato Grković). Strozzi nakon ostavke reagira na napade u Novostima 1937. naglašavajući kako odustaje od polemike, zazivajući neophodnu reorganizaciju kazališta uz napomenu kako piše djelo pod naslovom Povijest hrvatskoga kazališta (koje nažalost nije ugledalo svjetlo dana). Iako zbog svih prijepora očekuje manje posla u kazalištu, Strozzi već u idućoj sezoni režira Markovićevo djelo Karlo Drački, a vrlo brzo nakon toga na scenu postavlja i operu Falstaff  G. Verdija, dok je 1938. režirao vlastitu dramatizaciju romana Dostojevskog Braća Karamazovi. Jutarnji list piše: „Kao i prošle godine Idiot, tako i ove Braća Karamazovi neosporno je najveći uspeh ansambla i redatelja“. Krajem 1938. HNK gostuje u Beogradu s Gundulićevom Dubravkom u Strozzijevoj režiji i Držićevim Dundom Marojem u Fotezovoj režiji. Obje predstave publika je oduševljeno prihvatila uz odlične kritike.

U Jutarnjem listu početkom 1939. tiskao se članak o Titu Strozziju u povodu dvadesetogodišnjice njegovog prvog nastupa u HNK-u, u kojem pišu o statusu prvog redatelja u Zagrebu, nakon odlaska Gavelle i smrti Ive Raića. Nastavljaju kako je Strozzi jedan od najzaposlenijih glumaca koji igra sve fahove, zaključujući da: „U njemu kola nepatvorena umjetnička krv. Strozzi je najinteresantnija ličnost hrvatskoga kazališta današnjice“.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. listopada 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija