HRVATSKO GLUMIŠTE
HRVATSKO GLUMIŠTE

11. Velikani hrvatskog glumišta: TITO STROZZI (Zagreb, 14. listopada 1892. – Zagreb, 23. ožujka 1970.) 7/8

Strozzi i prekretnice HNK-a u Zagrebu 1950-ih

Naime, 1953. grupa mladih glumaca i redatelja odlučili su se odvojiti od nacionalne kuće i utemeljiti novo kazalište (današnje DK Gavella). Strozzi se čudio secesionistima jer je smatrao da za sve ima mjesta u HNK-u kako na velikoj sceni, tako i na onoj manjoj u Frankopanskoj, no, do secesije je došlo, iako je u svom obraćanju članovima Drame 1953. Strozzi jasno naznačio probleme s kojima će se susresti Drama HNK ako bude primorana dijeliti jednu jedinu pozornicu s Operom i Baletom (trebalo je proći više od sedam desetljeća da se napokon sagradi druga pozornica HNK-a u Zagrebu u Adžijinoj ulici.)

Piše: Sanja Ivić

26.10.2025. – Strozzi glumi u Zanatu gospođe Warren G. B. Shawa (redatelj Mirko Perković), no veliki uspjeh postiže režijom Roblèsova djela Montserrat (1951.) u kojem tumači i glavnu ulogu Isquerida. Uz režije Shakespeareove komedije Na tri kralja, početkom 1952. postavlja na scenu Wagnerovu operu Lohengrien (dirigent Milan Sachs, uz soliste Josipa Gostića, Josipa Križaja, Vilmu Nožinić, Mariju Podvinac, Vladimira Ruždjaka, Ivana Franela).

Trideset godina na sceni HNK (trideset godina od prve režije, a ne od glumačke uloge) Tito Strozzi obilježava 1952. režijom vlastite drame Utvare odigravši glavnu ulogu kojom je iznenadio očekivanja publike koja je umjesto šarmantnog i ležernog intelektualca gledala krutog i beskrupuloznog kapitalista. Nakon operne režije Gotovčeve Mile Gojsalića, u kazalištu Komedija režira Ples lopova Anouilha, predstavu koja je postigla veliki uspjeh. Tih godina paralelno režira u Komediji (J. Anouilh: Sastanak u Senlisu) i u HNK-u (G. Flaubert: Emma Bovary – Strozzi je napravio i dramatizaciju).

Godine 1953. obilježava se šezdeset godina rođenja Miroslava Krleže i na scenu HNK u Zagrebu postavlja se Leda u Gavellinoj režiji u dvije podjele. U jednoj je bio i Tito Strozzi kao Oliver Urban, dok je Klara bila Bela Krleža, a Aurel Drago Krča. Uz odlične kritike režiji i svim glumcima, Krleža je naglasio kako je Strozzi sa svojim Urbanom bio nenadmašan. Nedugo nakon te proslave uslijedio je kopernikanski prevrat u radu HNK u Zagrebu.

Naime, 1953. grupa mladih glumaca i redatelja odlučili su se odvojiti od nacionalne kuće i utemeljiti novo kazalište (današnje DK Gavella). Strozzi se čudio secesionistima jer je smatrao da za sve ima mjesta u HNK-u kako na velikoj sceni, tako i na onoj manjoj u Frankopanskoj, no, do secesije je došlo, iako je u svom obraćanju članovima Drame 1953. Strozzi jasno naznačio probleme s kojima će se susresti Drama HNK ako bude primorana dijeliti jednu jedinu pozornicu s Operom i Baletom (trebalo je proći više od sedam desetljeća da se napokon sagradi druga pozornica HNK-a u Zagrebu u Adžijinoj ulici.) U međuvremenu Drama je igrala svoje komornije predstave u svim raspoloživim zagrebačkim kazališnim prostorima: od Knapa na Pešćenici, scene Travno, preko pozornice u Pučkom učilištu, do dvorane Lada, Društvenom domu Trešnjevka i tako redom, uz koprodukcije izvan Zagreba. 

Drago Krča, Emil Kutijaro, Tito Strozzi i Veljko Maričić, Emmanuel Robles, Montserat, red. Tito Strozzi, HNK u Zagrebu, 1951.

U idućoj sezoni dolazi do velikog napada politike na Marijana Matkovića kao intendanta povodom zagrebačke premijere Kulundžićeve drame Čovjek je dobar, koju su istovremeno postavljala i kazališta u Ljubljani i Beogradu. I dok je na ljubljanskoj premijeri sve bilo u redu, bez ikakvih incidenata, u pauzi zagrebačke premijere (u Strozzijevoj režiji) tadašnja ministrica financija Anka Berus brutalno je napala intendanta Matkovića riječima kako se publici može servirati nacistički zločinac. Poslije premijere Matković je obišao sve sudionike čestitavši im na predstavi, no već sutradan su krenuli orkestrirani napadi na komad, predstavu i same glumce. Paradoksalno, Ljubljana i Beograd su nesmetano igrali isti komad. Međutim, ono što je proizašlo iz tog divljaštva bile su ostavke intendanta Marijana Matkovića i Mirka Božića kao direktora Drame.

Jakov Gotovac, Mila Gojsalića, red. Tito Strozzi, HNK u Zagrebu, 1952.
Josip Kulundžić, Čovjek je dobar, red. Tito Strozzi, HNK u Zagrebu, 1953.
Tito Strozzi (Kralj Klaudije), William Shakespeare, Hamlet, red. Tito Strozzi, HNK u Zagrebu, 1955.

Tih godina sve intenzivnije surađuje sa zagrebačkim kazalištem Komedija (pogotovo poslije umirovljenja u HNK-u, u sezoni 1957/’58.) kao i sa splitskim HNK u kojeg se vraća (nakon sezone 1940/’1941.) tako da od 1952. pa sve do 1965. režira i glumi u domaćem i internacionalnom repertoaru, a Shakespeareov Hamlet s mladim Juricom Dijakovićem u naslovnoj ulozi je bila njegova posljednja režija u Drami HNK 1955., iste godine kada u zagrebački HNK dolazi redatelj Bojan Stupica (sa suprugom Mirom Stupicom). 

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. listopada 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija