20. Kazališne heroine III.: VIKA PODGORSKA (Bistrica v Rožu/Feistritz im Rosental, Koruška, Austrija, 13. svibnja 1898. – Maribor, 12. srpnja 1984.)

Maestralna umjetnička karijera jedne od najvećih hrvatskih glumica svih vremena

Vika Podgorska, jedna od najvećih hrvatskih glumica, koja je, uz Milicu Mihičić i Ninu Vavru, u Hrvatskome narodnome kazalištu glumila najviše uloga, dobitnica najznačajnije nagrade u Hrvatskoj, Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1969.

Piše: Vesna M. Muhoberac

7.10.2024. – Kritizirala se Strozzijeva režija Lenormandove drame, kao i Raićevo artificijelno tumačenje Njega, ali je gluma Vike Podgorske u ulozi Nje, prve njezine glavne ženske uloge na zagrebačkoj pozornici, i ujedno njezine prve prave velike kreacije, izrazito hvaljena. Milan Begović doslovno piše da je Podgorska u ulozi glumice prošla kroz svih četrnaest prizora noseći živo srce na dlanu sa svim bolima i drhtajima do zadnjeg daha. Koliko topline, koliko iskrenosti, koliko osjećanja i u glasu i u gesti i u izrazu. Ni jedna riječ nije promašena – ni jedna kretnja ishitrena. Sve joj vjerujete – sve do zadnjega! Kad ona veli svom pjesniku: – »Srce!« – pa bilo to u časovima sreće ili poniženja ili očaja uvijek je sva njezina duša sa svom ljubavi u toj riječi. Gđa Podgorska nesumnjivo je najveći glumački talent naše mlade generacije – u njoj leži neki osobit čar i toplina koji mnogo podsjećaju na Eysoldtovu. U njoj je rafinirano jednostavna spiritualnost, njezin glas, i ako katkad kriještao dira u nježnoj draži i prodire u srce. Ona je uvijek čovjek, nikad glumac. Čovjek od početka i kraja. Pun – kompletan…

Kritičar Slobodne tribune Andrija Milčinović piše o ulozi Vike Podgorske: Dobro je zabilježiti datum kada je nastupila u Lenormandovim »Promašenim životima«. Na našem teatru jedva da bi koja mogla dati tu ženu. Kao glumica ona je na sredini između Zlate Markovićeve i Hafnerove. Do sada nismo takove imali. Pokojna Rückova bila je kadikad takova. S njom će se moći iznijeti mnoga stvar, za koju, do sada nismo imali glumice. Kao da je već dugo na pozornici raspolaže tako dobro, promišljeno i uspješno, s pauzama, glasom i gestima, da to iznenađuje. Nije usiljena, nije »gemacht« ono, što ona radi i njezinim se  pokretima može, a veoma često i mora vjerovati. Izgovor joj je čist, jasan i mnogo je simpatično što odskače u tome kako govori od mnogih drugih. Čovjek ju mora slušati. I dok govori publika se toliko smiri, kao da ono što ona govori imade veću, naročitu važnost. A ona često govori posvema običnim glasom, valjda onako kako govori na ulici ili u svojoj sobi. Tim mirom i prirodnošću najviše uvjerava. Kada je rekla nakon one potresne scene (jedan neobičan, sugestivan, grčevit plač, koji se ne može smiriti), da je gladna, rekla je to s nekim smiješkom, tako da je svima odlanulo. Tako govore prave žene i koje su u isto vrijeme djeca, djeca koja su razbila neku lijepu stvar, pa kad ste im oprostili što su to učinila, ona zaboravlja/ju/ odmah na sve i na muke i strah i bol i sve. Bilo je još nekoliko takovih scena.

Što se komad daje odvijeno (film) bivala je sve bolja. Do kraja. Dok je u prvoj slici sjedila za pultom, nešto suviše šminkana doimala se mnogo starija, iskusnija. Već u drugoj i svim daljnjim slikama bila je posve drugačija, ona prava, kojoj se mora vjerovati. Vika Podgorska učinila je mnogo (a čini se i bez režisera!), da se Lenormandovi »Promašeni životi« mogu gledati s toliko interesa i s uživanjem. Nisu samo njezina mladost i vanjština (u nekim slikama dobra Rosetievska glava) razlog da njezinu kreaciju moramo pratiti s mnogo pažnje, nego  njezina umjetnost, mnogo samonikla i mnogo uvjerljiva. Nastavljajući s interpretacijama uloga takvih žena, Podgorska tumači i Costanceu u istoimenoj Maughamovoj drami, kao i Stellu u njegovu Svetom plamenu, od kojih će prva svojom hladnom proračunatošću i samoironičnim rezoniranjem o muževoj nevjeri, koja je može eventualno ljutiti, kako sama kaže, jedino zbog toga što on nije bio oprezniji, i koja za nju nije razlog za rastavu već naprotiv poticaj da se sama maksimalno emancipira u svjesno sačuvanom braku iz materijalnih interesa, proklamirati na zagrebačkoj pozornici jedno posve nekonvencionalno, društveno poimanje braka i bračnih odnosa te statusa žene.

Viku Podgorsku krase izvrsno vladanje glasom, govorom i kretnjama, prirodnost, uvjerljivost i osjećajnost, uz gotovo poslovičnu discipliniranosti, savjesnost i studioznost u glumačkome poslu u Hrvatskome narodnome kazalištu u Zagrebu, najstarijoj hrvatskoj kazališnoj ustanovi koja službeno započinje s radom 24. studenoga 1860. na Gornjemu gradu, u novoj je zlatnoj zgradi od 14. listopada 1895., a Podgorska se pojavljuje na velikoj pozornici 1919. kao mlada, dvadeset jednogodišnja glumica. U prvoj polovici dvadesetih godina 20. stoljeća, kad su Kazalište vodili intendant Julije Benešić, ravnatelj Drame i redatelj Branko Gavella, praizvedene su drame Miroslava Krleže, Milana Begovića, Tita Strozzija, koji je i glumio i režirao, Josipa Kulundžića, Kalmana Mesarića, koji su svi utjecali na glumačke živote i karijere.

Uz već afirmirane dramatičare, prvim su se djelima predstavili Miroslav Feldman, Marijan Matković i Ranko Marinković, a u tome je umjetničkome i političkome kontekstu i specifičnoj atmosferi između dvaju ratova posebnu pozornost publike i kritike privlačio glumački par Vika Podgorska i Dubravko Dujšin, a u pučkim igrokazima i komedijama Nada Babić i August Cilić, kako se navodi na stranicama HNK-a. Vika Podgorska, jedna od najvećih hrvatskih glumica, koja je, uz Milicu Mihičić i Ninu Vavru, u Hrvatskome narodnome kazalištu glumila najviše uloga, dobitnica najznačajnije nagrade u Hrvatskoj, Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1969., već u dvadesetim godinama dvadesetoga stoljeća utjelovljuje na pozornici tip osviještene, emancipirane žene u raznovrsnu repertoaru koji igra, a do kraja svoje maestralne umjetničke karijere postaje i ostaje jedna od najvećih hrvatskih glumica svih vremena.

(Pročitajte prethodni sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 7. listopada 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija