Piše: Vesna M. Muhoberac
19.12.2024. – „U djelima suvremenih hrvatskih dramatičara toga vremena u glumačkim se podjelama sučelilo nekoliko glumica različitih generacija i umjetničkih biografija: u najviše uloga nastupile su Milica Mihičić, Nina Vavra i Vika Podgorska, a u podjelama su i Mila Dimitrijević, Anka Kernic, Božena Kraljeva i Ervina Dragman.“ (Lucija Ljubić)
Poslije rata su Boženi Kraljevoj najzapaženije uloge Desdemone u Shakespeareovu Othellu i Ana Karenjina u Volkovljevoj dramatizaciji Tolstojeva romana. „(…) pred našim se očima odvija sudbina ljubovce i majke, koja se očajno bori za svoju sreću, krasna u toj borbi, slična čas Katji Kabanovoj iz Oluje N. Ostrovskog, čas u psihološkom poniranju Ibsenovoj Nori, a čitavo vrijeme u svojoj patnji, lutanju i traženju ozarena onom specifičnom dubokom tolstojevskom čovječnošću“ (Marijan Matković). „Posebno mjesto zauzima u njezinu repertoaru Ana Karenjina, to je njezina životna uloga, dramatizaciju je napravio Nikolaj Volkov, redatelj je Strozzi, Karenjina je glumio Mato Grković, Vronskoga omiljeni joj partner Veljko Maričić. Iako je Kraljeva živjela za ulogu Ane Karenjine, „nekoliko epizodista iz predstave (koje ne želim navesti) predložilo je skidanje predstave Ane Karenjine s repertoara. (….) Tako je pokopana jedna velika predstava i uloga Božene Kraljeve. (….) Ni jedno njezino glumačko ostvarenje nije joj donijelo toliko priznanja, pohvala i nagrada kao Ana.“ (Eliza Gerner)
„Božena Kraljeva igra naslovnu ulogu u hrvatskoj premijeri Tolstojeve Ane Karenjine: “U naglašeno opernoj režiji Tita Strozzija i spektakularnoj inscenaciji izrazite dekorativnosti scenografskog dojena, Rusa Vladimira Žedrinskoga, koja je na mahove bila sama sebi svrhom (s gotovo cijelim ansamblom na sceni i s hvaljenom Boženom Kraljevom u naslovnoj ulozi koja je svojom Anom zasjenila sve ostale), predstava je i kod kritike i kod publike prošla loše baš kao i sve dotadašnje sovjetske/sovjetizirane drame (….)“ (Snježana Banović)
Tri godine nakon skidanja s repertoara Ane Karenjine Kraljevoj je dodijeljena glavna ženska uloga, Slavenke u Kulundžićevoj drami Čovjek je dobar koja govori o životnome putu jedne glumice, u Strozzijevoj režiji. „Glumci su s velikim zanosom igrali predstavu, radovali se frenetičnom pljesku na kraju predstave i nitko od njih nije slutio što se dogodilo u pauzi predstave.“ Naime, intendanta je pozvala na razgovor političarka, ministrica financija, i kako ne bi nastale najavljene demonstracije i kao bi spriječio „divljanje u našem hramu kulture“, predstava je skinuta s repertoara, a Matković odlazi iz HNK-a. (E. Gerner)
U svojoj knjizi Vila lutaka Snježana Banović, kad govori o Margiti Dubajić, spominje kako skupina zagrebačkih glumaca odlazi nakon završetka Drugog svjetskog rata iz HNK-a u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beograd: „Uz Dubaića, u JDP (pod misijom da se novi ansambl stvara od najboljih u cijeloj Jugoslaviji) iz Hrvatske su u prvoj fazi prešli Marija Crnobori, Tomislav Tanhofer, Joža Rutić i Mladen Šerment. Božena Kraljeva trebala je biti u toj skupini, ali se uprava HNK-a tome pozivu usprotivila.“
Nakon odlaska u mirovinu 1966. igra Enonu u Racineovoj Fedri, u Teatru &TD Grace u djelu Petera Nicholsa Jedan dan u smrti male Joe 1972., godine 1974. ponovno Mariju Josefu u Lorcinoj drami Dom Bernarde Albe koju izvodi zadarsko Narodno kazalište, igrala je i u Teatru u gostima, a u zagrebačkome HNK-u bila je Enona (Racine, Fedra, 1967.), uvijek inzistirajući na profinjenoj dikciji i suptilnome scenskome nastupu koji je izazivao divljenje publike. Posebno je bila dojmljiva kao Shakespeareova Margareta (Kralj Richard III., 1978.), a za tu ju je ulogu zamolio redatelj Božidar Violić. „Njezinim prijašnjim ulogama dominirala je eteričnost, suptilnost, a u ulozi kraljice Margarete pokazala je demonsku snagu i strašću nabijenu dramsku energiju. I opet je tvorila blistav i nezaboravan teatarski doživljaj.“ (Eliza Gerner)
Sudjelovala je i u radu Dramskog studija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a bila je i predavačica glume u glumačkoj školi, kao i na Akademiji za kazališnu umjetnost, od 1955. do 1960. „Kraljeva je često spominjala svoje teške godine školovanja, život s gladovanjem do prvog angažmana. To je vjerojatno bio razlog što je neumorno pomagala mladima. Ona nikad nije zaboravila svoju tešku mladost i svojim studentima na Akademiji nastojala je olakšati i uljepšati početke jednog neizvjesnog puta.“ (Eliza Gerner)
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. prosinca 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija