Piše: Vesna M. Muhoberac

18.12.2024. – U četiri desetljeća, do 1966., kad je umirovljena, Božena Kraljeva na pozornici HNK-a ostvarila je ogroman broj uloga, psihološki duboko razrađene dramske osobe mladih heroina, komičnih i tragičnih žena, ljubavnica i starica. „Kao dijete išla sam vrlo rijetko u kazalište. Uglavnom na dječje predstave. Mnoge glumce starijih generacija nisam uopće vidjela. Od tih starijih sjećam se zapravo jedino Marije Ružička-Strozzi. Ja, naprimjer, nikad nisam vidjela Ljerku Šram, nikad nisam vidjela Fijana, Dimitrijevića, makar su oni živjeli i nastupali kad sam ja bila mala. (…) Na mene je neobično jako djelovala Nina Vavra. Sjećam se još kad sam je gledala prvi put, bila sam tad već u glumačkoj školi i imala sam kao i ostali đaci glumačke škole dozvolu za mjesta gdje inače sjedi orkestar. Igrala je Hasanaginicu, a pamtim je dobro i kad je igrala Elektru. Te su mi dvije njezine predstave najviše ostale u sjećanju. (…) Voljela sam gledati i Viku Podgorsku. Igrala je divan repertoar, uloge koje svaka glumica može samo poželjeti.“

Kraljeva je igrala brojne uloge u HNK-u u hrvatskome i stranome repertoaru, ali je brzo otkrila svoj omiljeni repertoar, klasiku. Voljela je igrati složene tragične, ali i istodobno i blage i sentimentalne djevojke. „U glumačkoj biografiji Božene Kraljeve najbrojniji su likovi žena bez identiteta odnosno djevojaka i žena koje su podređene bliskim muškim likovima ljubavnika, muža ili oca koji i upravljaju njihovim djelima. (…) Tako je nenametljivost Božene Kraljeve nerijetko pridonosila da se istaknu druge hrvatske glumice s kojima je nastupala, poput Vavre i Podgorske.“ (Lucija Ljubić)

Isprva je nastupala u ulogama tankoćutnih djevojaka, kao Anica (I. Vojnović, Maškarate ispod kuplja, 1924.), Đurđa i Amélie (M. Begović, Božji čovjek, 1924. i Hrvatski Diogeneš, 1928.), Druga opatica i Angelika (M. Krleža, Michelangelo Buonarroti, 1925. i Gospoda Glembajevi, 1929.), Pulcheria (T. Strozzi, Ecce homo!, 1925.), Mira (P. Petrović Pecija, Zemlja, 1926.) i Dubravka (I. Gundulić, 1928.). U inozemnome se repertoaru prvih glumačkih godina istaknula kao Beatriz (P. Calderón de la Barca, Gospođa đavolica, 1925.), Eva Webster (G. Moser, Knjižničar, 1925.), Liza (L. N. Tolstoj, Živi leš, 1928.), Olga (H. Ould, Ples života, 1929.), Ona (Klabund, XYZ, 1929.) i Marija Vetsera (C. Anet, Mayerling, 1931.).

Pogotovo rado igra u Shakespeareovim tragedijama. „Istina je, meni je klasika, posebno Shakespeare, kojeg sam puno igrala, nešto najdraže. Uvijek su me privlačili ti kristalno čisti likovi i bili mi bliski.“ Bila je Hera (Mnogo vike ni za što, 1926.), Miranda (Oluja, 1926.) redatelja Alfonsa Verlija, u kojoj je Dubravko Dujšin bio Prospero a Mato Grković Ferdinand, Giulietta (Romeo i Giulietta, 1929.) u Raićevoj režiji, Ofelija (Hamlet, 1929.), Titanija (San ljetne noći, 1932.), Lady Macduff (Macbeth, 1933. i 1938.), Kordelija (Kralj Lear, 1935.), Viola (Na Tri kralja, 1939.), Desdemona (Otelo, 1947.), Porzia (Mletački trgovac, 1954.), Gertruda (Hamlet, 1955.), Gospa ispucana (Mjera za mjeru, 1964.). Božena Kraljeva je iskazivala osobitu spretnost i sklonost govorenju stihova pa je 1939. u predstavi Na tri kralja ili kako hoćete ulogu Viole „svladala s tolikom bravurom, jednako sigurna u gesti i riječi (bili to stihovi ili proza), da je zadivila i one koji poznaju i cijene njene velike sposobnosti.“ (Ivo Hergešić, Obzor, 1939.)

„Godine 1929. igra Angeliku u Krležinoj drami Gospoda Glembajevi, iste godine igra Ofeliju u Raićevoj režiji, a na svaku predstavu Hamleta dolazi Krleža i gleda iz intendantske lože njezinu scenu ludila, koliko je to nadahnuto bilo.“ (Eliza Gerner)

Vrlo je uspješno tumačila i kompleksne, dramski jake ženske dramske osobe u suvremenom američkom repertoaru (Anna Christie, E. O’Neill, 1943.; Birdie i Constance, Lillian Hellman, Male lisice, 1950. i Jesenji vrt, 1957.; Linda, A. Miller, Smrt trgovačkog putnika, 1960.); među njima izdvaja se uloga Lukrecije Collins (T. Williams, Portret Madone, 1958.), za koju je 1959. dobila Nagradu grada Zagreba, te ona Mary Tyrone (O’Neill, Dugo putovanje u noć, 1958.), kojom je obilježila 30 godina umjetničkoga rada. Kraljeva je igrala raznolike i kompleksne ženske dramske likove kao što su Mabel Dancy (J. Galsworthy, Lojalnost, 1933.), Ema (E. Synek, Velika stvar, 1938.), Anita (E. Gerber, Rajski vratar, 1941.), Martirija (F. García Lorca, Dom Bernarde Albe, 1951.) i Andromaha (J. Giraudoux, Trojanskog rata neće biti, 1952.), Giulija (G. Gallina, Tako ti je na tom svijetu, dijete moje!, 1933.) i Olga (F. Schreyvogel, Ljubav u proljeće, 1943.), a smisao za komiku pokazala je kao Beatrice (C. Goldoni, Sluga dvaju gospodara, 1937.) i Rina (B. Nušić, Pokojnik, 1938.). Osim toga, bila je Jane i Marguerite Gautier (A. Dumas sin, Prijatelj žena, 1942. i Gospođa s kamelijama, 1945.). Milan Begović 1930. piše o premijeri Katajevljeve Kvadrature kruga: „(…) gospođa Kraljeva ističe se talentom, koji je neobično širok i raznolik, tako da se može reći da nema faha, u kojem ona ne bi mogla interesirati i zapanjiti. U tragičnim i komičnim rolama, u salonu, u boemskom miljeu, u kostimu, u večernjoj toaleti, u prnjama – uvijek jednako dobra i odlična.“

Od hrvatskih se dramskih uloga ističu Robinja u Lucićevoj drami, u režiji Branka Gavelle, Gundulićeva Dubravka u istoimenoj pastorali, koju je igrala 1933. u Dubrovniku u čast kongresa Pen-kluba pred Kneževim dvorom, Krležina Angelika iz Gospode Glembajevih, koju je kao praizvedbu režirao Alfons Verli. Kad progovara o Pauli Herzberger, Snježana Banović u svojoj knjizi ističe: „(….) u sezoni 1937./1938. jedina (u ansamblu od 13 glumica – muški ansambl istovremeno broji 17 glumaca) nastupa više od sto puta, iza nje je po broju nastupa tek najistaknutija prvakinja Božena Kraljeva.“

„Najkompletnije uloge one su žena fin de sièclea: Marguerite Gauthier u Dumasovoj Dami s kamelijama koja je premijeru imala 1945., ali, iako je cijeli život čeznula za njom, u tome kaotičnome vremenu nikome nije bilo stalo do teatra i gotovo se nitko u kritici nije osvrnuo na ulogu. (…) Mjesec dana nakon premijere Kraljeva se našla na optuženičkoj klupi Časnog suda Hrvatskoga narodnog kazališta. Osuđena zbog kolaboracije jer je igrala tijekom rata. Bila je suspendirana.“ (Eliza Gerner) „Nakon što je Marinković 1946. došao za direktora Drame, glumci se vraćaju u svoj ansambl. Vratila se ulogom Desdemone u Othellu koji Strozzi režira 1947., Othella je trebao igrati Dubravko Dujšin koji iznenada umire u 53. godini, a naslovnu ulogu preuzima Emil Kutijaro.“ (Snježana Banović)

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 18. prosinca 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija