Piše: Sanja Ivić

11.12.2025. – Na pozornicu Hrvatskog zemaljskog kazališta Raić prvi put stupa u Scribeovoj i Legouveovoj veseloj igri u tri čina Borba gospođa 1. veljače 1898. tumačeći ulogu Sluge, malu i neznatnu rolu. U završnoj predstavi škole 1898. (25. svibnja) u komediji Julesa Premaryja Doktor Robin Raić tumači ulogu salonskog zavodnika. Zagrebački tisak o tome piše: „…kako je Raić s puno duha i vrlo spretno pogodio ton svoje uloge.“ U zagrebačkom kazalištu je u stalnom kontaktu s umjetnicima Josipom Bachom, Ninom Vavrom, Josipom Štefancem i Gjurom Prejcem. Hrvatsko zemaljsko kazalište bilo je presudno u odgajanju Raića i postajanju repertoarnog glumca, a to će pokrenuti njegovo upoznavanje stručnih i scenskih oblika buduće profesije. Raićev moćni zaštitnik bio je Andrija Fijan, s kojim se dopisuje i savjetuje tijekom inozemnih sezona, a zatim i konzultira o prvim zagrebačkim režijama (W. Shakespeare Hamlet, 1909.). Na Raića također utječe i veliki glumac Adam Mandrović, koji je davao i individualne glumačke poduke.

Raić ipak ne napreduje u karijeri. Kriza u kazalištu izazvana otpuštanjem dramskih prvaka (Adama Mandrovića, Andije Fijana, Marije Ružičke Strozzi, Ignjata Borštnika i Miše Dimitrijevića) zbog golemog novčanog manjka, te neopoziva ostavka Nikole Andrića na mjestu dramaturga bili su neki od razloga Raićeva napuštanja Zagreba krajem 1899. godine.

U Beču, početkom 1900. Raić pohađa satove glume i govorništva kod Alexandra Strakoscha. U svome radu Strakosch povezuje tekst i njegovu interpretaciju, budući da prema Laubovim postavkama, pravilan govor, razumljiv govor, dorečeni govor, zavodljiv govor stvara postupnost. „Može se osjetiti kada glumac površno tumači svoju ulogu, jer ispraznim riječima prikazuje karakter. Zastrašujuće je kako je loš govor na njemačkim pozornicama. Uopće, to je njemačka pogreška. Mi smo čudnovato nemarni u korištenju našega jezika.“

Strakosch se prihvaća poduke Raića, a posrednik je vjerojatno i Andrija Fijan. Raić piše: „Ovdje sam u Beču i učim marljivo. Sretan sam, hvala Bogu, jer sam si veliku simpatiju, neumoljivog profesora Strakoscha stekao.“

Strakosch mu je osigurao audiciju kod Emericha von Bukovicsa, ravnatelja bečkog Volkstheatera. Ipak nije nastupao na toj pozornici, no obilje intelektualne i kazališne zbilje sigurno su impresionirali Raića koji u bečkim kazalištima može gledati Hofmansthalove i Bahrove drame koje dominiraju scenama 1900.

U Raićevoj ostavštini sačuvana je i fotografija glumca Josefa Kainza u ulozi Hamleta u istoimenoj Shakespeareovoj tragediji.

Strakosch je vjerojatni posrednik Raićevom angažmanu u berlinskom Neues Theateru, koji započinje svoje djelovanje predstavom Ifigenija na Tauridi Goethea 1892., a nastavlja s Hauptmannovim, Wedekindovim i Hlabeovim dramama. No, za Raića je presudan utjecaj velikog njemačkog redatelja Maxa Reinhardta koji u svom vođenju Neues Theatera (1903–1906) inzistira na realističkoj i naturalističkoj interpretaciji dramske forme pod uplivom Otta Brahma i proklamacije Die Freie Bühne. Njegova metoda sazrijeva pod utjecajem velikog engleskog redatelja i scenografa Edwarda Gordona Craiga, Adolpha Appie i Erwina Piscatora. Takav kompleksni paralelizam srodnih ideja i njihovih primjena ostvaruje predodžbu o kazalištu kao kulturnom i općeprihvaćenom dobru. Raić je u sezoni 1901/1902. zastupljen u sedam komada u sporednim ulogama, tako da nije spominjan u kritikama.  

Nakon Berlina Raić je u Narodnom divadlu u Pragu, u kojem režiraju ugledni europski redatelji, a treba svakako spomenuti i gostovanje moskovskog MHATA 1906. u Berlinu. Nacionalno i kulturno značenje praškog Narodnog Divadla tada je bilo veliko. Raić je angažiran te je ubrzo tumačio ulogu Romea u Shakespeareovoj tragediji Romeo i Julija na češkom jeziku. Nakon toga je prekinuo angažman u Berlinu. Njegov Romeo je suvremeni ljubavnik, oslobođen moralnih skrupula, a taj nekonvencionalni pristup tragičnom junaku donosi Raiću blistave kritičarske pohvale. O tom uspjehu izvještavaju i zagrebačke novine.

Nastojeći proširiti svoj glumački repertoar, Raić se uključuje i predstave prvog praškog kabareta Malostranské besedé, koji i danas postoji. Tamo pjeva šansone, pleše i glumi. Raićevo gorljivo podržavanje modernizma dolazi do izražaja u dramatskoj poemi Čovjekova tragedija Imre Madacha, 1904.  U to doba u praškom kazalištu gostuje i Nina Vavra. Raić napušta Prag zbog skandala izazvanog dvosmislenim fotografijama razgolićenih muškaraca, a i u policijskom zapisniku spominje se Ivo Raić. Nakon Praga odlazi u Hamburg, gdje boravi tri godine i gotovo je svake večeri na pozornici, da bi se 1909. vratio u Zagreb, gdje će uz glumačku, uspješno razvijati i redateljsku karijeru.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 11. prosinca 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija