Piše: Sanja Ivić
10.12.2025. – Miroslav Krleža piše o Ivi Raiću: „Ivo Raić u životu našeg teatra nesumnjivo je historijski datum, magla ga je pojela, njegova je mansarda u Mihanovićevoj ulici svijetlila čitav jedan decenij kao svjetionik, i tko ima danas pojma o Raiću da je bio tu s nama kao neka vrst pionira, desetak, pa i više godina.“
Redatelj i glumac Ivo Raić rodio se u Zagrebu, 23. lipnja 1881. u dobrostojećoj plemićkoj obitelji Lonja. Pohađao je Miletićevu dramsku školu, a glumačko školovanje nastavio je u Beču. Miletićevu dramsku školu završio je 1898. Glumio je na češkom, mađarskom, njemačkom i hrvatskom jeziku. Djelovanje hrvatske dramatske škole prekinulo je diktatorsku metodu u individualnom odgoju glumačkog podmlatka na nepedagoški način, metode koja je većinom odgajala mediokritete, te uvela sustavan rad s pravim talentima kojima će škola dati glumačku abecedu i proširiti njihov kulturni vidokrug potrebnim dramaturškim, estetskim i historijskim znanjem. Raić je s majkom, Varaždinkom Anastasijom – rođenom plemenita Haller, sudionik prisnih susreta članova te ugledne zagrebačke odvjetničke i novčarske obitelji u impozantnoj historicističkoj kući na Zrinjevcu broj 15.
Dvojezična sredina i odrastanje u okruženju njemačke i mađarske kulturne jezične tradicije psihološki i formativno djeluje na Raićevo shvaćanje premoći individualnog duha nad svakodnevnim trivijalnostima. Sklonost kazalištu ležala je i u Raićevim psihofizičkim predispozicijama. Bio je, naime, podložan dječjim bolestima, a imao je i prilično osamljeno djetinjstvo, budući da je njegov brat Lazar bio dvadeset godina stariji, djelomično provedeno na zagrebačkom Gornjem gradu, u Opatičkoj ulici br. 29. u kući Franje Draškovića. Uranjao je u vlastiti svijet mašte pa je na svojoj dječjoj pozornici inscenirao vrlo ozbiljne drame, pa i zamršenog Fausta, tim više što ga je njegov otac, koji je bio Demetrov prisni prijatelj, u teškim trenucima teatarskoga početnog rada snažno podupirao, i kao dobrovoljac ondje glumio i šaptao.
Ivo Raić se prisjeća kako do osme godine nikada nije vidio kazalište. „Moj otac Đuro Raić, bivši ravnatelj financija u Zagrebu nije posjedovao simpatije tadašnjeg bana Kuhena Hedrevarija, pa ga je ovaj dao premjestiti iz Zagreba u Peštu gdje je bio vrhovni sudac, kraljevski financ vrhovnog sudišta. Tako sam kao trogodišnje dijete dospio u Peštu. Stanovali smo blizu budimskog kazališta. Svaki dan su vozili kraj naše kuće ogromne kulise u magazine kazališta, a ja sam trčao za kolima sve do zgrade i sav izvan sebe zurio u ove ogromne slike za pozornicu. U svojoj sam mašti stvarao neke predodžbe o tom i čitav dan sa svojim igračkama sastavljao teatar. Tek moj osmi rođendan proslavio sam gledajući prvi put u životu predstavu, čiji je utisak ostao u duši do danas. Ovo je bilo sudbonosno za moj život. Gledajući velike umjetnike oduševljavao sam se za teatar, a kad mi je otac pošao u mir, mi smo se vratili u Zagreb, gdje sam gledao Fijana, Mariju Ružičku Strozzi, Mišu Dimitrijevića, Ljerku Šram i Šumovsku i time je bila moja sudbina riješena.“
Kao mladić piše noveletu Udes umjetnika i nekoliko ljubavnih strofa. Ispunio je uvjete za upis i Raić postaje jedan od tridesetak pristupnika Miletićeve dramske škole. Povijesno-književne predmete kao i praktične predavali su mu osim Stjepana Miletića, Nikole Andrića, Ferde Živka Milera, Miše Dimitrijevića, Vaclava Antona, Josipa Florschtutza, Eme Grondone, i nekadašnji gimnazijski profesori Milan Šenoa, Petar Budmani i Franjo Bučar. Ivo Raić ponavljao je četvrti razred Kraljevske velike gimnazije i jedva je završio kriterije pristupnog ispita i svojih srednjoškolskih profesora.
(Pročitajte sljedeći nastavak…)
©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 10. prosinca 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija