Piše: Sanja Ivić
23.10.2025. – Uza sve to Strozzi je bio skroman i nije govorio o svojim kazališnim uspjesima. Godine 1924. na dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u HNK-u u Zagrebu održana je premijera Strozzijeve povijesne drame Zrinski. Tih godina Strozzi sve više režira, pa tako na scenu postavlja Đavolovog učenika G. B. Shawa, Liliom F. Molnara i Merasićeve Kozmičke žonglere, postavši predstavnik kazališne avangarde. Nakon povratka s ratišta Strozzi se susreće s filmom i to kao glazbeni pratilac nijemih filmova na glasoviru po zagrebačkim kinodvoranama. Uzbudljivi projekt te prve faze našeg filma bio je onaj pod naslovom u Lavljem kavezu iz života putujućeg cirkusa. Strozzi ima velik zadatak, a glavnu žensku ulogu igra kći Arnošta Grunda Milada. Godine 1925. Strozzi se upušta u snimanje dugometražnoga igranog filma pod naslovom Dvorovi u samoći, kojeg je napisao po ideji Milana Ogrizovića. Strozzi je prije početka snimanja mjesec dana proveo u Berlinu u tamošnjim filmskim studijima. Iako je film bio uspješno prikazan u Zagrebu, Strozzi komentira ovim riječima: „Dvorovi u samoći je bio prvi film koji ima pravo da se nazove domaći, budući da su u njemu sudjelovale isključivo domaće sile. Meni je uspjelo nagovoriti kolege u teatru da stvorimo ono što se zove producentska grupa. Međutim, dolazi za nas kobna koincidencija – pojava ton-filma. Kinematografi su prešli na tonske filmove, a naši Dvorovi su ostali mrtva filmska traka“.
1925. izvedena je nova drama Strozzija Ecce homo, jedan od njegovih najboljih tekstova koji je preživio sud vremena, uz Zrinskog (praizvedenog 1924.) i Igre u dvoje (1956.). I dok je u tekstovima između dva rata bio jedan od važnih predstavnika općevladajućeg ekspresionizma, kao glumac se libio bilo kakvih pretjerivanja, patetike, velikih gesti. Sjajne dikcije, fantastične memorije, lijepe scenske pojave – vrlo je brzo postao miljenik publike.
Tijekom idućih godina Strozzi postavlja mnoge predstave u kojima nerijetko igra glavne ili naslovne uloge. Vječno pitanje: je li Strozzi bio bolji redatelj ili glumac, ostaje neodgovoreno, budući da je bio vrlo uspješan i u glumi i u režiji. Taj slučaj da odličan glumac i režira donio je u HNK-u u Zagrebu nove poglede na glumu i režiju, obogativši kazališni život cijele zemlje. (Ne smije se zaboraviti Ivo Raić, koji je bio sjajan glumac i redatelj, te je s Gavellom i Strozzijem sačinjavao trolist izvrsnih redatelja čiji je rad sačinjavao velik dio zlatnog doba HNK u Zagrebu.) Jedno je sigurno, nemoguće je odvojiti Strozzija glumca od Strozzija redatelja i kolikogod je to bila njegova prednost, ponekad se prednost pretvarala u nedostatak, pogotovo u smiraju njegove karijere.
No, razdoblje između dva svjetska rata bilo je jedno od najplodnijih perioda Strozzijeva rada. Nije bilo kazališnog žanra u kojem se nije okušao kao interpret: drama, tragedija, salonska i bulevarska komedija, opereta, kabaret, dječje kazalište, radio, film… Tako je tridesetih godina utemeljio dječju umjetničku organizaciju pod nazivom Dječje carstvo (uz dragocjenog suradnika i autora tekstova Mladena Širolu) s ciljem pružanja nadarenoj djeci mogućnosti umjetničkog stvaranja. Paralelno je nastupao i na radiju, dva puta tjedno održavao se dječji sat pod vodstvom cara pričala – Tita Strozzija. Djeca su tamo nastupala u svim funkcijama: od glumaca do pjevača i recitatora. Ta radio emisija bila je vrlo slušana u Zagrebu. Organizacija Dječje carstvo davala je glumačke, plesne i glazbene tečajeve, izlazio je i dvotjedni časopis Pričalo, a gostovali su često izvan Zagreba, da bi na vrhuncu djelatnosti imali 40 tisuća članova. Jedna od najvećih zvijezda Dječjeg carstva bila je Lea Deutsch, čiji talent Strozzi otkriva u njezinoj petoj godini. Zvali su je zagrebačkom Shirley Temple. Nastupala je sve do 1941., kada su joj kao Židovki zabranjeni nastupi na sceni, da bi na kraju skončala u vlaku za zloglasni koncentracijski logor Auschwitz.
Strozzi nije zanemario ni režiranje opera, piše drame, pedagog je glumačkoj školi – ukratko, stvara ludim tempom kojim je dosegao veliku popularnost, koja mu je (prema vlastitim riječima) godila, ali kasnije nije bio sretan s tolikim odigranim ulogama u laganim komadima koji su privlačili publiku. O njegovoj nevjerojatnoj energiji i u pedesetim godinama 20. stoljeća piše Ljubica Wagner (ugledna kostimografkinja): „Suradnja s Titom Strozzijem i nije bio rad u pravom smislu te riječi. Bila je to velika igra, pustolovina, druženje i iznad svega ogromna radost. … Uvijek sam poslije duge, ali sadržajne probe imala dojam da se on razlomio na bezbroj komadića i da smo mi suradnici iscrpli iz njega sve životne i kazališne sokove. No uvijek bi se dogodilo čudo – drugi dan on je sastavljao sve kamenčiće rasutog mozaika i još snažnije i nesebičnije rasipao svoju energiju na sve nas…“.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 23. listopada 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija