Piše: Sanja Ivić
22.10.2025. – Paralelno s novim naraštajima glumaca 1920. otvara se Glumačka škola. Elaborat o osnutku škole izradio je Branko Gavella, a jedan od glavnih suradnika bio je učenik Stanislavskog Jurij E. Ozarovski. Njegov asistent bio je Tito Strozzi koji je nastavio s radom u školi nakon odlaska Ozarovskog, koji se pedagoškim radom bavio trideset godina, iako nikada nije predavao na kasnije osnovanoj Akademiji dramske umjetnosti.
Dvadesete godine prošloga stoljeća bile su doba velikih i značajnih gostovanja u Zagrebu, u prvom redu gostovanje MHAT-a iz Moskve na čelu sa Stanislavskim osobno 1922. Planirali su doći na tjedan dana, a ostali su tri mjeseca. (Drugo njihovo gostovanje bilo je 1924.) Strozzi se prisjeća susreta sa Stanislavskim: „Sjećam se kako sam pristupio Stanislavskom gotovo egzaltiran, s jednom poniznošću – čitava trupa je u njemu gledala proroka, vizionara, neprikosnoveni autoritet. Bio sam obuzet radoznalošću mladog glumca koji se osjeća da se nalazi na prelomu kazališnog izraza…“.
Uz glumačke uloge, Strozzi je i režirao. Njegova prva režija bila je ona iz 1922. godine, kada na scenu postavlja Claudelovu Blagoispovijest. Kritike su vrvjele pohvalama: „Režija je dala divnih scena… Djelo je u publici stvorilo veliko svečano raspoloženje…“. Jutarnji list piše: „Boja nade lebdi na ljudima i stvarima. Velika je sposobnost g. Strozzija što je kao redatelj znao pogoditi onaj legendarni ton. Glumci su govorili jednostavno i patos u koji nije bilo teško pasti nigdje nije pokvario ugođaj. ….Nemojmo gubiti ovakve talente. …Ovo veče je imalo svoju katarzu i time je mnogo rečeno“.Pohvalio ga je i književnik Milan Begović. Uz režiju i glumu, Strozzi i piše dramske tekstove. Ljubav je za njega predmet analize, razglabanja, ispitivanja, sumnje… Strozzijevu dramu Istočni grijeh režira Ivo Raić u sezoni 1921/1922. Kritike su bile pohvalne.
Krajem 1922. Strozzi nastupa u Breslauu na sceni kazališta Lobe kao Maurice u Strindbergovoj tragediji Opojenost na njemačkom jeziku, dok u Zagrebu dobiva zahtjevne glumačke zadatke i laskava priznanja. U sezoni ’22/’23. postavlja na scenu Krležinu Golgotu. Milan Begović piše: „Sramota je da mi tek sada upoznajemo Krležu i da u ladici dramaturga godinama čame njegove neigrane drame. Golgota je jedna prozna kritika svih formi i pravaca i radništva i inteligencije i društva i vremena pojedinaca i čitavog čovječanstva“.Tu predstavu pogledat će i Stanislavski, izražavajući svoje divljenje. U to zlatno doba HNK u Zagrebu zabilježena su gostovanja u Petrinji, Karlovcu, Osijeku, Varaždinu, Splitu, Beogradu, Sarajevu.
Cijeli svoj umjetnički vijek Strozzi se nosio s kritikama najrazličitijih provenijencija. O kritici govori: „Konačno, čovjek jednog dana mora sam progovoriti. A zašto i ne bi? Zašto da se u nezdravoj skromnosti stidimo svojih djela? Pred kim? Bilo bi interesantno da se jednom proventilira pojam kritike i da postane pravilo po kojem kritičar može da bude onaj koji više zna od onoga koga kritizira… Najteži naši problemi su i dalje neriješeni. Nitko nije razglobio mentalitet našeg glumca koji se opire sistematskom i dugotrajnom radu, ali poslije svake premijere serviraju nam hudožestvenike. Sanjaju o starom teatru i mobiliziraju protiv nas sjene iz Mirogojskih arkada koje su za vrijeme njihova rada grizli kao i nas sada. Mi postavljamo predstave za mjesec dana studija, a kritika to uspoređuje s predstavama hudožestvenika koji do iznemoglosti mogu cizelirati djelo. Priznanje nitko od nas ne traži. Naša je plaća u ostvarenju naše namisli pa bilo to i samo u pojedinim momentima“.
Poslije uspješne izvedbe Ibsenova Peer Gynta, mladi Strozzi pokazao je da posjeduje nezatajiv senzibilitet za kazališnu režiju te da umije uspješno baratati masama na sceni. Peer Gynt zahtjeva istinske umjetnike, a ni sama režija nije lagani problem, što je Strozzi vrlo duhovito riješio shvaćajući bit predstave i ostajući vjeran svojoj režijskoj koncepciji do kraja.
Premijera je bila 1923. godine, a priznanja za Strozzijevu režiju nisu prestajala, tako da se već tada pisalo o darovitom redatelju uz Ivu Raića i Branka Gavellu. No, Strozzi nije zanemarivao ni glumu. Bio je veliki pobornik alternacija. Smatrao je da glumac može na sebe upozoriti i afirmirati se. Dvadesetih godina bilo je mnogo velikih glumačkih imena u Zagrebu i on se upustio u alternaciju u Shakespeareovom Richardu III, a zatim: Cyrano de Bergerac, Hamlet, Faust, Mefisto.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 22. listopada 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija