Piše: Sanja Ivić

21.10.2025. – Glumački debitira 10. siječnja 1919. godine u naslovnoj ulozi povijesne drame Matije Bana Marojica Kaboga koja je stavljena na repertoar u povodu stote obljetnice autorova rođenja. Kritike nisu bile pozitivne, no Strozzi je pohvaljen riječima da bi se mogao razviti u dobra glumca. U Novostima se osvrću samo na glavnoga glumca riječima: „Kao mladi intelektualac, književnik, pisac je nekoliko knjiga koje odaju ne samo obrazovanost, ukus nego i prirođenu darovitost. Sve ove odlike očitovale su se i pri njegovu nastupu kao glumca. On nalazi izričaj za svako iole značajno mjesto svoje uloge“.

Kratko nakon glumačkog debija, 1919. u HNK u Zagrebu izvodi se Strozzijeva drama Alanka (zajedno s jednočinkom Donadinija Bezdan) u režiji Branka Gavelle. Kritika nije bila nimalo nježna prema Strozziju i on se upušta u žustru polemiku s kritičarem Jakovljevićem, u kojoj nije manjkalo ružnih riječi. 

U tih nekoliko godina isprofilirat će se umjetnički put Tita Strozzija, koji piše, glumi i režira. I dok jedni govore o njegovoj svestranosti, drugi mu prigovaraju da svaštari. Taj dualizam, pa i tripartizam pratit će ga cijeli život, kao da mu ni gluma, ni režija, ni pisanje nisu bile dovoljne.

Do kraja sezone ’18/’19. Strozzi ostvaruje niz malih i srednjih uloga, uz poneku glavnu. U idućoj sezoni Strozzi je odigrao 21 ulogu, među kojima se izdvaja uloga Horacija u Shakespeareovom Halmetu, Falkea u Straussovom Šišmišu i Preada u Zanatu gospođe Warren G. B. Shawa. Kao mladi glumac ugodne vanjštine i neobičnog scenskog šarma igrao je ljepotane i ljubavnike, zavodnike – likove iz salonsko-konverzacijskog repertoara. Vrlo brzo stječe veliku sigurnost na sceni.

No, nije samo briljirao u svojim ulogama, bio je poznat i po nevjerojatnoj sposobnosti improvizacije, a uskakao je u najrazličitije role. Poznato je njegovo uskakanje u Niccodemijev tekst Scampolo 1925. Josip Pavić se unesrećio i kako bi se spasila predstava, sat prije početka Strozzi dobiva tekst. Odigrao je ulogu tako dobro da publika nije ništa primijetila.

U premijernoj podjeli Krležinih Gospode Glembajevih razbolio se jedan glumac i pozvali su Strozzija da ga zamijeni. U vlaku je naučio ulogu, negdje na pola puta Viktor Bek ga je provjeravao, a Strozzi reče kako je savladao Silberbrandta. „Zašto Silberbrandta?“, pitao ga je Bek. „Taj je tu, s nama. Vi trebate igrati Pubu!“. „K vragu! Sada moram još jednu ulogu naučiti“, odgovorio mu je Strozzi.

Nikada nije ovisio o šaptaču. Imao je savršenu memoriju, a znao je na licu mjesta improvizirati ulogu, nerijetko spašavajući izvedbu. U režiji Raića Shakespeareovog Romea i Julije, Strozzi uskače u ulogu Mercuzia u jedan jedini dan. Njegov glumački rad bio je specifičan. Već na prvom čitačem pokusu prepoznale bi se definitivne konture njegove uloge. Strozzijev antipod bio je Josip Petričić, koji je filigranski pripremao svoje uloge, slažući kamenčić po kamenčić u veliki mozaik.

No, svoj veliki glumački prodor Strozzi ostvaruje u Krležinim dramskim tekstovima, stvorivši antologijske izvedbe. Zagreb je imao sreće da se Krleža pojavio kao dramski pisac u doba zlatnog perioda Drame HNK u Zagrebu. O tome piše Marijan Matković u Dramaturškim esejima: „Nije važan Krležin utjecaj samo na našu dramsku literaturu nego i na naš scenski izraz. Najveća dostignuća zagrebačkog kazališta između dva rata vezana su uz njegovo ime: naši najbolji glumci od Dujšina, Podgorske do Strozzija i Badalića, razvijaju svoju nadarenost, izgrađuju svoje izraze na njegovim tekstovima. Njegov prodor na pozornicu vezan je uz najsjajniji period zagrebačkog kazališta uz intendanturu Julija Benešića, režijski rad Branka Gavelle i smjele inscenacije Ljube Babića“.

Iako je skinuta sat prije premijere (1920.) Krležina Galicija bio je prvi susret Strozzija s Krležinim tekstom na sceni. Strozzi se prisjeća: „U svojoj kazališnoj karijeri prvu Krležinu riječ izgovorio sam u Galiciji, a bio sam kao apatrid prisutan u njegovom posljednjem djelu Aretej i time sam postao uvijek prisutan kroničar….Po mom mišljenju, jedna od najjačih strana Krležinog dramskog stvaralaštva je savršeno pogođen odraz tadanjeg suvremenog života i ljudi, koji smo mi glumci poslije Prvog svjetskog rata kao stvarni suvremenici tog doba, znali vjerno reproducirati“.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. listopada 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija